|
14-11-2008. Na HAVC-ovom natječaju za dugometražni film, projektu MAJKA ASFALTA dodijeljeno je 3.600.000 kuna. 13-11-2008. Dalibor Matanić prisustvovati će projekciji KINO LIKE na LIFE-u - ljubljanskom filmskom festivalu, 13.11. u 22h. 09-11-2008. KINO LIKA dobila je Matad'or, Grand prix Northern film festivala - Noordelijk u Nizozemskoj i nagradu u vrijednosti 10.000 Eura! KINO LIKA dobila je i Nagradu studenata! 06-11-2008. Dalibor Matanić krenuo je na mini nizozemsku turneju: prisustvovati će projekcijama KINO LIKE na Noordelijk film festivalu u Leeuwardenu te na Eastern neighbours festivalu u Utrechtu. 01-11-2008. KINO LIKA dobila je Nagradu mladog žirija na 30. Montpellier film festivalu! 25-10-2008. Dalibor Matanić prisustvovat će projekciji KINO LIKE na 30. Montpellier film festivalu. 22-10-2008. U sklopu 6. ZFF-a - predstavljanje knjige "Moj prvi film 2": Stephen Lowenstein razgovara s Daliborom Matanićem" Booksa, petak, 24.10. u 18:00. 11-10-2008. U nedjelju, 12.listopada prije projekcije u 17h, u Movieplexu, Dalibor Matanić i Damir Karakaš uručiti će nagradu 10.000 gledatelju KINO LIKE! 24-09-2008. U srijedu, 24.rujna u 21h, u Movieplexu, zagrebačka premijera KINO LIKE! 19-09-2008. U subotu, 20.rujna u 20h, u Kinu Korzo, Gospić, hrvatska kino premijera KINO LIKE! 12-09-2008. KINO LIKA uvrštena je u konkurenciju 5 filmskih festivala u naredna dva mjeseca: Montpellier, Hamburg, Braća Manaki Bitola, Funchal Madeira te Northern film festival u Nizozemskoj. 03-09-2008. KINO LIKA otvorit će u subotu 06.09, 13. Dane hrvatskog filma u Orašju legendarnog Ive Gregurevića. 21-08-2008. KINO LIKA prikazana je na rasprodanoj projekciji u konkurenciji 14. Sarajevo Film Festivala. 26-07-2008. Na Pulskom festivalu KINO LIKA je nagrađena sa 3 nagrade: Areta Ćurković za ulogu Olge nagrađena je Vjesnikovom Brezom za najboljeg debitanta. Ušli smo u filmsku povijest: za ulogu Strine Nada Gaćešić Livaković nagrađena je Zlatnom arenom za najbolju sporednu žensku ulogu. Mojca Gorogranc nagrađena je posebnom Zlatnom arenom za šminku. KINO LIKA imat će međunarodnu premijeru u konkurenciji Sarajevo film festivala, 20.08. 05-07-2008.
Premijerno prikazivanje KINO LIKE - Pulski festival, nedjelja 20. srpnja, 21:30 u Areni! 18-06-2008.
U petak 20. lipnja u Vukovaru počinje snimanje kratkog filma 2/6: "Tulum", nastavka "Suše".
U glavnim ulogama Leona Paraminski i Nikša Butijer.
29-05-2008.
Dalibor Matanić preuzeo je diplomu na Akademiji dramske umjetnosti i odmah ju je uručio svojim roditeljima Tomi i Ani:-) 12-05-2008.
Posjetite www.kinolika.com:-)
Kino Lika prikazat će se na Marketu Canneskog filmskog festivala u nedjelju 18.05. u 11:45, Palais C.
03-04-2008.
Dalibor Matanić održat će workshop na temu "Film i reklame" na Skopje film festivalu.
04-02-2008.
KINO LIKA bit će prikazana u sklopu Marketa Berlinskog filmskog festivala u ponedjeljak 11.02. u 16:15
u Marriottu 3.
31-01-2008.
FINE MRTVE DJEVOJKE na Amazon.com-u!
Napokon. Sada nas možete kupiti širom svijeta na najlakši način. 22.04. izlazi DVD izdanje koje je opisano ovako:
"A cleverly structured storyline involving the nosy, yet personally guarded tenants in an apartment building in Zagreb.
Two university students move in and unknowingly act as the catalyst that peels away layers of secrecy and mistrust.
A mother's fixation on her son, and his insecurity and lust, drive this fast-paced and well-directed feature.
Matanic evokes vivid echoes of the imapact of Croatia's recent economic and social upheaval, and adds an
unusual twist to a traditional narrative."
Trenutačna cijena: 22.49$:-)
31-12-2007.
Svima Sretna hedonistička 2008, Božići, Bajrami i svaka minuta koju nadam se slavite...
U Novoj Godini izlazi Kino Lika, jedva čekam da je vidite. Hvala na podršci. Nemoralne puse svima:-) 29-11-2007.
Dalibor Matanić prisustvovati će Dodjelama nagrada Europske Filmske Akademije (EFA) u Berlinu, 1. Prosinca.
Ovim putem se ispričava što neće biti nazočan rođendanu svoje majke Ane tog dana. Obećaje joj da će to nadoknaditi:-)
11-11-2007.
Dalibor Matanić nominiran je za Nagradu za najbolju režiju na Nagradama hrvatskog glumišta
za VOLIM TE koje će se održati 24. Studenog. Hvala puno glumci:-)
FINE MRTVE DJEVOJKE bit će prikazane na 16. Internacionalnom filmskom festivalu u St.Louisu, 08-18 Studenog.
03-11-2007.
FINE MRTVE DJEVOJKE bit će prikazane u sklopu selekcije Beyond boundaries - The Emergence of Croatian Cinema
03. i 05.11. u Lincoln Centru u New Yorku.
11-10-2007.
VOLIM TE u Londonu!
Closer Croatia revija hrvatskog filma u Londonu, 11.-14. listopada.
VOLIM TE će se prikazati u subotu 13.10. u Riverside Studios u 21:05.
Dalibor Matanić će prisustvovati projekciji.
Cheers Mate:-)
13-09-2007.
VOLIM TE će biti prikazan na Hrvatskom filmskom festivalu u New Yorku od 13-16.rujnau Muzeju pokretnih slika
u organizaciji The Doors Art Foundationa. Dalibor Matanić kao stari zaljubljenik u New York,
prisustvovati će projekciji filma:-)
07-08-2007.
Dalibor Matanić bit će član žirija za nagradu UIP-a i Europske filmske akademije na 13. Sarajevo film festivalu.
10-05-2007.
U subotu 12.svibnja bit će snimljen prvi kadar KINO LIKE. Snimanje će trajati do 22.lipnja. Poželite nam sreću:-) 16-04-2007.
VOLIM TE će biti prikazan 16.04. u 13h u Kinu SC u Zagrebu, u programu "Mala Pula" u sklopu 16. Dana hrvatskog filma.
02-04-2007.
VOLIM TE je dobitnik elitne PRIX CIRCOM televizijske nagrade u Strasbourgu.
Evo i objašnjenja žirija:
"A contemporary feature length drama in which the main character, Kreso, is diagnosed as HIV positive. Kreso and his girlfriend enjoy all the trappings of modern life until the terrible day of the diagnosis that brings his world to a stop. He was infected by a blood transfusion given after a car accident. The world turns against him and he sets himself against the world as he goes on a rampage to spread his disease. Eventually, he finds reconciliation through friendship with a barmaid. The ending gives an unexpected twist and the story goes full circle as Kreso himself is knocked down by a car. Although the film follows a linear structure to chart his emotional destruction following the diagnosis, the reflective script brings the viewer beyond the story of the main character and holds a mirror up to the fall-out of modern living and to ask ourselves where this ‘ipod generation’ will stop. It has a highly contemporary, young feel with a simple and uncluttered direction style. Design is extremely stylish and very effective. The attention to detail is truly amazing. A satire on contemporary life!"
Tako je uspješno okrunjena mini europska turneja koja je uključivala festivale u Sofiji, Skopju i Pragu.
20-01-2007.
Napokon normalni intervju s Daliborom Matanićem u Jutarnjem listu by Tomislav Čadež.
http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2007,1,20,dalibor_matanic,59103.jl
18-01-2007.
Projekcijom u Muzeju moderne umjetnosti (MoMa) u New Yorku, počela je jednogodišnja američka distribucija FINIH MRTVIH DJEVOJAKA u organizaciji Global Film Initiative.
04-01-2007.
Izašao je osvrt na VOLIM TE i u NEW YORK POSTU:
'LOVE' STUD CONQUERS ALL
By V.A. MUSETTO January 3, 2007 -- The innovative Two Boots Pioneer Theater kicks off 2007 with a shocking drama from Croatia, "I Love You."
It is the tragic story of Kreso (Kresimir Mikic), a young man who kills somebody with his car but gets off lightly thanks to his well-connected father. But Daddy can't help him with one of the side effects of the accident: A blood transfusion for an injury received in the incident renders Kreso HIV-positive. You would think that the news would cut down Kreso's sex life; but he's a stud, and he isn't about to let the threat of AIDS turn him off women, even if he has to pay them. (His girlfriend split as soon as she learned of Kreso's fate.) "I Love You" watches as the young man plunges deeper and deeper into a dark world of debauchery and self-destruction. The director, 30-year-old Dalibor Matanic, allows himself a few weepy moments, but mostly the script stays on target, accompanied by strong acting and lensing. Matanic has attracted attention on the festival circuit, including New Directors/New Films in New York. "I Love You" should increase his appeal.
03-01-2007.
NEW YORK TIMES je izašao s odličnom kritikom VOLIM TE!
Danas film počinje igrati tjedan dana u Two Boots Pioneer-u u New Yorku, a kritiku je najbolje prenijeti u originalu u cjelosti,
valjda smo se svi naučili engleski:-)
In Croatia, an Empty Life in Full View
By JEANNETTE CATSOULIS
Published: January 3, 2007
“I Love You,” a bleak drama from the Croatian writer and director Dalibor Matanic, is an unusually perceptive scrutiny of absence and emptiness. Set in the filmmaker’s hometown, Zagreb, the movie follows a young advertising hotshot named Kreso (Kresimir Mikic), whose life is a thoughtless round of drinking, drugs and sex. When he gets into trouble, his lawyer father bails him out; when he is lonely, his gym buddies are preferable to the live-in girlfriend he barely speaks to. Then he learns he is H.I.V.-positive. Countering an admittedly trite premise — personal growth through unexpected adversity — with an atmosphere of haunting sterility, Mr. Matanic and his cinematographer, Branko Linta, wash the screen in the palest of grays, infused with mutating pastels. As Kreso’s life is stripped away (“The company has to be clean, both inside and out,” says his unrepentant boss as he shows him the door), Kreso’s surroundings appear increasingly insubstantial and his connections with others more raw and violent. It is a furiously unsympathetic role, and Mr. Mikic — a lean Adrien Brody look-alike — tackles it with compelling urgency. Opening and closing beneath the clinical glare of hospital lights, “I Love You” conjures a disaffected post-Communist life of casual hedonism and emotional bankruptcy. In its simple, unforced way, the movie is as much about the loss of a generation as the redemption of an individual.
I LOVE YOU (VOLIM TE)
Opens today in Manhattan.
Written (in Croatian, with English subtitles) and directed by Dalibor Matanic; director of photography, Branko Linta; edited by Tomislav Pavlic; music by Jura Ferina and Pavle Miholjevic; produced by Mario Oreskovic; released by the Doors Art Foundation. At the Two Boots Pioneer Theater, 155 East Third Street, at Avenue A, East Village. Running time: 83 minutes. This film is not rated. WITH: Kresimir Mikic (Kreso), Ivana Roscic (Waitress), Ivana Krizmanic (Ana), Zrinka Cvitesic (Squash Girl), Natasa Janjic (Natasa) and Bojan Navojec (Zec). 31-12-2006.
Mili moji jedno veliko hvala na svoj podršci u 2006. koja je bila genijalna godina za sve nas. VOLIM TE je ugledao 35mm vrpcu,
imao fantastičnu premijeru u Puli gdje ga je bez obzira na milijunsko gledateljstvo na HTV-u došlo vidjeti par tisuća ljudi.
Na istom festivalu dobili smo tri nagrade, napokon Zlatna Arena za fotografiju Branku, pa KODAK te drugo priznanje geniju montaže Tomici. Nakon toga, Motovun s ljudima koji su ležali po podu da vide film, pa najposjećenija projekcija na Sarajevu u svom programu... Tu kreće međunarodna turneja i potvrđuje se vječno pravilo "less is more" tako da su dvije međunarodne nagrade, ona mladog žirija u Genevi i ona publike ujedno i glavna nagrada festivala u Bursi samo uvod u jednu lijepu inozemnu priču ovog "malog" filma koji se ovih dana nastavlja s newyorškom premijerom i tjedan dana igranja u kinu u prvom tjednu 2007. 100 MINUTA SLAVE je imalo TV premijeru i napokon je jako puno ljudi vidjelo naš trud i na neki način se film revitalizirao i postao nekima najdražim našim ostvarenjem koje se napokon može i kupiti u dućanima (isplati se zbog najtrasherskijeg dodatka ikada - izbačene scene - vidite to molim vas). Neuništive FINE MRTVE DJEVOJKE još kruže festivalima, sad je to već trocifrena brojka, a nakon uspješne njemačke distribucije, početkom nove godine očekuje se vrhunac distribucijskog posla - američka distribucija. BLAGAJNICA HOĆE IĆI NA MORE već se ustalila kao televizijski kult i ostvaruje se autorova intencija da se u blagdansko vrijeme poput starih Caprinih filmova očekuje njeno prikazivanje. Sve to ne bi bilo moguće bez vaše genijalne podrške i s njom ulazimo u najvjerojatnije najradniju godinu do sada, 2007. gdje ljestvicu dižemo još više jer to je jedini put kojim se može ići, a lakše ga je ostvariti dok god se autora koji nehajno vozi bicikl po Zagrebu lovi autom da bi mu se reklo kako je npr. VOLIM TE prvi pravi urbani hrvatski film. Uživajte hedonistički, nemoralno i razulareno u 2007. jer vrijeme je jedino što ne možemo kupiti. Volimo vas.
18-12-2006.
VOLIM TE je dobitnik Nagrade publike - glavne nagrade International Silk Road film festivala u Bursi, Turska.
14-12-2006.
Nakon projekcije u Pittsburghu na Faces of Democracy film festivalu, newyorška premijera VOLIM TE
u Two Boots Theatre-u u organizaciji The Doors Art Foundation-a.
22-11-2006.
Krešo Mikić nominiran je za Nagradu hrvatskog glumišta za VOLIM TE.
12-11-2006.
Večeras u prime-timeu HTV-a, TV premijera 100 MINUTA SLAVE.
Neka se kult s DVD-a prenese na TV:-) 10-11-2006.
VOLIM TE je nagrađen Cinema tout Ecran young jury award na Cinema tout Ecran festivalu u Genevi.
Ovo je prva internacionalna nagrada za VOLIM TE, a drugi put da je dobivena nagrada mladog žirija,
prethodno su nagrađene FINE MRTVE DJEVOJKE.
13-10-2006.
VOLIM TE je uvršten u konkurenciju Međunarodnog TV festivala u Baru.
Dalibor Matanić će biti član Prix Europa SPOT žirija u Berlinu za najbolje 1-minutne filmove o Europi ove godine.
12-10-2006.
VOLIM TE je uvršten u smotru Dana hrvatskog filma u Berlinu tijekom prosinca.
VOLIM TE će biti predstavljen pri AGORI, marketu Thessaloniki film festivala.
05-10-2006.
VOLIM TE je uvršten u program 1.izdanja International Silk Road film festivala koji će se održati od 13. do 17.prosinca u
Bursi, Turska.
03-10-2006.
VOLIM TE je uvršten u međunarodnu konkurenciju 12. Cinema Tout Ecran filmskog festivala u Genevi od 30.listopada
do 5.studenog. Na tom festivalu nagrađeni su već neki prijašnji filmovi (FINE MRTVE DJEVOJKE i SUŠA)
tako da će biti lijep povratak u Genevu.
02-10.2006.
FINE MRTVE DJEVOJKE uvrštene su u program "The other Balkan" Međunarodnog filmskog festivala u Bratislavi
od 1. do 9.prosinca.
23-09-2006.
The Doors Art Foundation i selektor Jurica Pavičić uvrstili su VOLIM TE u selekciju najboljih hrvatskih filmova
koji će se prikazivati u New Yorku. 14-09-2006.
Lijep osvrt na VOLIM TE Jure Kukoča u Vijencu:
"...najbolje je ostvarenje festivala i potvrda Matanića kao trenutno najkvalitetnijega hrvatskog redatelja. Njegova televizičnost jest uvjetna, jer je Volim te vizualno impresivan uradak dostojan kinoprikazivanja, koji je Matanić odlučio premijerno prikazati na televiziji zbog vrlo slabe gledanosti hrvatskoga filma u kinima i njegove velike gledanosti na televiziji. Riječ je o filmu iznimna tempa i vrhunskoga dizajna bez premca u današnjoj hrvatskoj kinematografiji. Spotovsko-reklamni izgled filma nije šminka bez sadržaja, nego sukladna stilska podloga priče o mladim zagrebačkim bogatašima čiji se život na površini doima raskošno i poželjno poput reklame, a ispod površine krije nezadovoljstvo i bijes, što izbija na površini u spotpvski brzoj, dramatičnoj izmjeni događanja. Kazalizator erupcije bijesa jest HIV, virus uzročnik side, kojim se zarazi mladić Krešo (izvrsni Krešimir Mikić). Odbačen od okoline, Krešo započinje spolnim putem širiti virus. Taj dio filma posjeduje neka neprikladna stilska i sadržajna pretjerivanja, ali njih iskupljuje jedan od najizazovnijih najljepših raspleta viđenih u hrvatskom filmu. On započinje scenom Kreše i jedine djevojke koja ga prihvaća unatoč odbojnosti njegova ponašanja. U toj sceni slavi se moć opraštanja zločincu od strane njegove žrtve i provjerava naša moć opraštanja u takvim prilikama. Makon što je dodirnuo duševno, osjećajno i moralno dno, osokoljen oprostom i nježnošću, Krešo doživljava katarzu, čime film dojmljivo ukazuje na radiklanu mogućnost da se u teškim mukama i izazovima dođe do prosvjetljenja. Film jasno pokazuje da je Krešo sam pridonio svojoj društvenoj izolaciji, a time se Matanić udaljava od svoje dotadašnje sentimentalne karakterizacije glavnih junaka kao isključivih žrtava okoline. Nažalost, Matanić se nije uspio u potpunosti udaljiti od svoje cinične autorske prirode, pa je besmisleno morbidnim motivom (pas liže zaraženu krv) malčice pokvario snažan završetak filma."
27-08-2006.
VOLIM TE je uvršten u najprestižniji evropski natjecateljski festival filmova televizijske produkcije PRIX EUROPA 2006.
Film će se natjecati u konkurenciji od 32 europska filma 14-21. listopada u Berlinu.
VOLIM TE će biti prikazan i na festivalu Ive Gregurevića u Orašju.
18-08-2006.
VOLIM TE u Sarajevu:
Regional OFF program, Subota, 26.08. 13:30h, Festivalski centar, Dom vojske FBIH.
23-07-2006.
Napokon. Na 53.Pula film festivalu, Branko Linta dobio je Zlatnu Arenu za najbolju kameru te
KODAK-ovu nagradu za fotografiju. Tomislav Pavlic dobio je Zlatnu Arenu za najbolju montažu.
Tri nagrade za VOLIM TE, a uključujući onu od filmski.net-a Kreši Mikiću za najboljeg hrvatskog glumca, već četiri dosad. 15-07-2007.
FINE MRTVE DJEVOJKE dobile američkog distributera, za kino i za DVD! Detalji uskoro.
VOLIM TE ima projekciju na Pulskom festivalu u srijedu 19. srpnja u 21:30 te na
Motovunskom filmskom festivalu u četvrtak 27. srpnja u 18:00.
Film će biti prikazan i u sklopu Sarajevo film festivala 18-27. kolovoza u Regional OFF programu.
26-06-2006.
VOLIM TE će biti prikazan u glavnoj konkurenciji na 53. Pula film festivalu od 15. do 22. srpnja.
06-06-2006.
Vijeće filmskog festivala u Puli je na prijedlog umjetničkog ravnatelja Zlatka Vidačkovića uputilo molbu Ministarstvu kulture i
HRT-u za prebacivanje filma VOLIM TE na 35mm traku u cilju prikazivanja u glavnom programu festivala i njegovom plasmanu na međunarodne filmske festivale.
02-06-2006,
Vlatka Pokos izjavila je u magazinu Story da voli filmove Dalibora Matanića.
19-05-2006.
Dalibor Matanić prisustvovati će Canneskom filmskom festivalu od 20-28. svibnja.
12-05-2006.
FINE MRTVE DJEVOJKE prikazati će se u sklopu hrvatskih filmskih dana u Oldenburgu u Njemačkoj.
21-04-2006.
Dalibor Matanić počeo je pisati kolumnu Još hrvatsko kino ni propalo! u Guest star rubrici na vip.moviesu.
10-04-2006.
Počele su službene pripreme na radu na KINO LICI. Snimanje se očekuje početkom devetog mjeseca. 26-03-2006.
Nenad Polimac je u lijepom tekstu o filmskim lokacijama u Jutarnjem listu, naveo kako neke filmske lokacije, među njima i supermarket iz BLAGAJNICA HOĆE IĆI NA MORE te kuću iz FINIH MRTVIH DJEVOJAKA treba zaštititi kao spomenike kulture.
02-03-2006.
Krešo Mikić dobio je nagradu za najboljeg HR glumca u izboru publike na Filmski.net-u za ulogu u VOLIM TE.
23-01-2006.
Početkom drugog mjeseca izlazi DVD FINIH MRTVIH DJEVOJAKA za njemačko tržište.
20-01-2006.
Kritičarka Zareza Nataša Govedić dotaknula se VOLIM TEu svom tekstu MARKETING NA PERFORABIŠTU TEATRA I FILMA: "...Film Volim te klasično je jednostavna kasnosrednjevjekovna priča, jedino je Svatković u međuvremenu postao marketinška zvijezda. No obrat njegove duše iz krajnje sebičnosti u nešto nalik suosjećanju zbiva se, kao i u najstarijim verzijama, nakon što je junak neposredno suočen sa smrću. Tu mi se naročito važnim čini govoriti o glumi izvrsno nijansiranog Krešimira Mikića, ali i o sjajnoj glumi svih ostalih sudionica i sudionika filma, čija se vrijednosna skala i linija identifikacija vidljivo i sekularno mijenja iz prizor u prizor, pa "čuda" nisu posljedica božanskih intervencija (Medvešek) ili njihova potpuna izostanka (Lušetić), nego teškog procesa međusobnog iskušavanja i pregovaranja oko predrasuda. Matanić si dopušta "naivnost" kojom tvrdi kako u početku ipak bijaše odnos, a ne fiksna podjela uloga. Odnos je proces tijekom kojega se komunikacijski parametri dubinski suočavaju i propituju, zbog čeja je linearnoj naraciji događaja suprostavljena bitno teža paradigmatika emocionalnog dijaloga, koja raskida s (utilitarnim) kategorijama "uspješnosti ili neuspješnosti" komunikacije te prelazi u problematiku ne/ostavrenog razumijevanja. Jezik kojim je film snimljen retorički nesumnjivo svjedoči o Matanićevoj financijskoj "tezgi" ili snimanju reklama, ali cijela je poanta filma da čak i marketinški "demon" može osjetiti duboku potrebu za ljubavlju; njegova frivolnost nije "apriorno" zadana na način neiskupivog grijeha. To mi se čini politički, ali i estetički daleko važnijim od utvrđenoga gradiva o međusobnoj alijenaciji i okrutnosti, kao i od lažne podjele ljudi na "dobre" i "zle". Predstave Lušetićeve i Medvešeka po mom su mišljenju pesimističnije i manje dimenzionalne od Matanićeva filma jer prvospomenuti redatelji svojim protagonistima sude za "zločin" površnosti. Matanić, s druge strane, pretpostavlja da čak i u tom najstrašnijem od svih suvremenih poroka ima emancipatorskog potencijala."
14-01-2006.
Veliki posljednji pozdrav jednom od najdražih statista Darku Kranjecu (Svećenik u 100 minuta Slave, HTV - Sado Mazo,
PBZ - motorna pila, PBZ - Spremite novčanike, Tolerancija i mnogo, mnogo drugih reklama).
Više o Filozofiji robota u intervjuu za podgoričku Republiku:
http://www.republika.cg.yu/naslovna.phtml?akcija=vijest&id=38727 13-01-2006.
METALNI ANĐELI. Naslov je novog kratkog igranog filma koji ćemo pokušati snimiti u narednih mjesec-dva. Poželite nam sreću.
11-01-2006.
Continental film u suradnji s HRT-om objavit će ekskluzivno DVD izdanje VOLIM TE. Premijera se očekuje na proljeće.
Prenosimo tekst filmskog kritičara Vjesnika Zlatka Vidačkovića o VOLIM TE:
"Dalibor Matanić: U povodu reakcija na film "Volim te" - JEZOVITI REALIZAM. S vremenskim odmakom nakon prikazivanja najnovijega filma Dalibora Matanića "Volim te", zanimljivo se osvrnuti na reakcije koje je taj film izazvao, ili, bolje reći, nije izazvao. Premda je televizija nedvojbeno mjesto gdje hrvatski film gleda najviše ljudi, nije bila mudra ideja da se film premijerno prikaže na televiziji, ne samo zato što to može označiti početak trenda napuštanja kino-distribucije, opasnog za budućnost hrvatske kinematografije, nego zbog odjeka i recepcije samog filma. Premijera u pulskoj Areni, sudjelovanje na međunarodnim festivalima, kino premijera i distribucija te konačno video-distribucija slijed je koji će dobrom filmu osigurati iznimno veliku medijsku pokrivenost i u promidžbenom ga smislu vrlo dobro pripremiti za završno, televizijsko prikazivanje. Visoka gledanost hrvatskih filmova na HTV-u nije samo posljedica njihove dostupnosti, već i razvikanosti pojedinog naslova do trenutka televizijske premijere, bilo da se film u medijima napada ili hvali. OVako, medijski život filma "Volim te" bio je kratak, o njemu se nakon prikazivanja malo pisalo i raspravljalo (osim na web forumima), a neće za to više biti ni prilike, osim ako se naknadno ne izda na DVD-u. Unatoč izrazitoj relevantnosti teme, film nije izazvao ni osobite reakcije izvan filmskokritičarskih krugova. Jedan je kritičar napisao da je Matanić s temom AIDS-a zakasnio kao i s temom lezbijstva u "Finim mrtvim djevojkama", no to nipošto nije tako. Za naše društvo "Fine mrtve djevojke" došle su i prije svoga vremena: prva "outanja" javnih osoba (s uglavnom pozitivnom recepcijom javnosti) došla su tek nedavno, i to još samo od strane muškaraca (Bogdanić, Ilinčić), unatoč tezi da je lezbijstvo u nas prihvaćenije (kampanja LORI prošla je relativno tiho). Prvi film s temom AIDS-a je također stigao u pravi čas, jer se u nas ljudi većinom i dalje ponašaju kao da se AIDS "dešava nekom drugom", u Philadelphiji ili Africi. S tim u vezi osobito je važna Matanićeva odluka da pokaže da je virus prenesen transfuzijom, čima ga je izvukao iz getoa tzv. rizičnih skupina. Edukativna vrijednost ovog filma iznimna je (i dobro je da nije prikazan na dan borbe protiv AIDS-a, jer bi tada sve ostavljalo dojam pretjerane didaktičnosti), ne zato što mladi i obrazovani ljudi ne znaju što je i kako se širi AIDS, nego zato što ih svojom realističnosti i životnosti film upozorava da je to nešto što sutra može postati dio njihovih života. Predrasude i netolerancija nadvladavaju poznavanje znanstvenih činjenica kod likova koji okružuju glavnoga junaka Krešu, i zbog toga on biva nemilosrdno izoliran, izbačen s posla, iz sportskog kluba i sa zabava. Za razliku od ispoliranosnobovskih hrvatskih sapunica, Matanić je dočarao i turbofolk birceve kao dio zagrebačkog života, ali i squash klubove i japanske restorane u koji neki njegovi kritičari nisu nikad zašli. Neki su se bunili zbog reklamnog štiha pojedinih scena, no te asocijacije proizlaze iz toga što je upravo Matanić režirao najbolje hrvatske namjenske filmove (za što je više puta nagrađivan nagradom kritike "Oktavijan") i taj stil ugradio u svoj filmski rukopis. Nije li slično učinio i veliki britanski redatelj Ridley Scott? Kad Krešo počne svjesno širiti HIV, on je poput serijskog ubojice, s penisom kao pištoljem. U nekim scenama film je jezovitiji od horora: kad Krešo odvodi uz stube tamnoputu tinejdžerku-prostitutku ("Nemaš kondoma? Super!") ili uz smiješak odvodi u krevet skupu prostitutku koja će kasnije opsluživati njegove bivše prijatelje. Matanićevi filmovi postaju sve mračniji, zahtjevniji i teži. Njega više ne zanima zabavljanje publike: on je želi prodrmati. "Volim te" je stoga bio pravi potez."
09-01-2006.
Filmski kritičar magazina Stars Ivan-Vanja Runjić stavio je 100 MINUTA SLAVE na 1. mjesto ljestvice Top 5 DVD-a. 03-01-2006.
Filmski kritičar Radija 101 Željko Luketić stavio je prikazivanje filma VOLIM TE na HRT-u na broj 1 godišnje ljestvice filmskih
događaja za pamćenje.
31-12-2005.
2005. je bila vrlo plodna filmska godina. Filmska banda skrivena iza Loga uspjela je predstaviti čak dva filma ove godine. 100 MINUTA SLAVE je svoju predivnu premijeru imao krajem četvrtog mjeseca u Zagrebu i to je nakon onakvog iskustva u Puli i puno boljih dana u Motovunu, bila napokon prava premijera. Nakon toga uslijedila je krasna recepcija filma, jedna kritika ga je proglasila ponajboljim filmom u zadnjih petnaest godina na ovim prostorima. U svakom slučaju mnogo vas se javilo dirnuti emotivno-vizualnom snagom filma. Nedavno je izašao i DVD filma gdje smo nastupili s tezom: ozbiljan film - neozbiljni dodaci. Nadam se da ćete uživati u njemu. Prije trinaest dana predstavili smo VOLIM TE i to novim pristupom filmskom predstavljanju u Hrvatskoj: direktnoj premijeri na televiziji. Mislim da smo pogodili, želja je bila da film vidi što više ljudi. Da ljudi osjete da postoji hrvatski film koji se bavi aktualnom tematikom i to u ovom trenutku. Nikad nismo imali toliko pozitivnih reakcija. Uz borbu za festivale, film će izaći i na DVD-u. Paralelno s premijerama, novi projekt KINO LIKa je dobio nagradu na Cinelinku. Tako da je sve pomalo spremno za novu filmsku avanturu koja će izgleda krenuti iduće ljeto. Hvala svima vama koji nas pratite. U jurišu na KINO LIKU i nove projekte u idućoj godini, možemo vam samo obećati da ćemo biti sve bolji i bolji i dirnuti što je moguće više vas u srce. Moramo pomicati filmske horizonte nezaustavljivo naprijed. Sve najbolje.
30-12-2005.
Filmski kritičar Slobodne Dalmacije Marko Njegić uvrstio je 100 MINUTA SLAVE na listu najboljih filmova godine.
"...nakon "Slave" svatko bi trebao shvatiti da je Matanić (ne)otkriveno nacionalno blago cro-kinematografije..."
Isto tako, Sanja Vejnović se za svoju interpretaciju Slave Raškaj našla na popisu najboljih glumica.
28-12-2005.
Filmski kritičar Vjesnika Zlatko Vidačković proglasio je 100 MINUTA SLAVE jednim od dva najbolja hrvatska filma godine.
Dobre vijesti za one koji nisu uspjeli pogledati VOLIM TE na televiziji. Postoji velika šansa za izdavanje DVD-a!
FINE MRTVE DJEVOJKE bit će prikazane 05/01 u New Yorku u organizaciji The Doors Art Foundationa.
Za one koji su taj dan u gradu, film igra u Two Boots Pioneer Theater-u. 20-12-2005.
Prenosimo Kritiku VOLIM TE Daria Borkovića u Večernjem listu:
TRAGIČNA IZOLACIJA JEDNOG SIDAŠA. Život Kreše (Krešimir Mikić) prolazi u okolini kojim caruju gutanje tabletica, odlazak u sportski centar i nabava noviteta. Problem počinje kad dozna da je transfuzijom krvi nakon automobilske nesreće zaražen HIV-om. Glas se o sidašu širi, uskoro u okolini za njega više nema mjesta, ni na poslu na kojem ga se šef (odličan epizodist Leon Lučev) brzopotezno otarasi, ni u privatnom životu, pa ogorčeni Krešo počinje osvetnički širiti zarazu. To je polazište najnovijeg filma scenarista i redatelja Dalibora Matanića “Volim te”, specifičnog po premijeri na HTV-u, čime si je osigurao bitno više gledatelja nego u često otužnoj kinodistribuciji. Aktualnost je jedan od ključnih redateljevih aduta. Bilo da je riječ o prijateljima koji ljigavo zabijaju nož u leđa, suvremenim oblicima karijerizma ili izdajama prijateljsko-ljubavnog tipa, nakon jednoipolsatnog seciranja samozavaravanja i ispraznosti pripadnika “generacije 2000.” moglo se zaključiti kako provincijalno glumljenje glamura i opće pretvaranje predstavljaju samo tanku glazuru ispod koje caruju nasilje i primitivizam. Uz odlične glumce, od Zrinke Cvitešić i Bojana Navojca do Ivane Roščić i Božidara Oreškovića, Matanićeva je zagrebačka trilogija zaokružena tragedijom. Dobili smo tako jedan do bola izravan, suvremen film lišen samodopadnih estetizacija, isječak života u trajnoj tranziciji između Balkana i Europe.
Intervju s Daliborom Matanićem na T-Portalu:
http://www.tportal.hr/showtime/tv/page/2005/12/18/0043006.html
19-12-2005.
Prenosimo kritiku VOLIM TE Jurice Pavičića u Jutarnjem listu:
"NAJBOLJI MATANIĆEV FILM - USPJEŠAN PRIKAZ "GENERACIJE 2000.". U povodu Svjetskog dana AIDS-a Hrvatska će televizija u nedjelju navečer premijerno prikazati cjelovečernji TV film "Volim te" redatelja Dalibora Matanića. Film koji se bavi temom seropozitivnih osoba i njihovim tretmanom u hrvatskom društvu nastao je u produkciji Hrvatske televizije, a kako nije imao kinodistribuciju, prikazivanje na HTV-u bit će i svjetska premijera ovog filma. "Volim te" je treći nastavak tzv. trilogije o Zagrebu koju je 30-godišnji Matanić otpočeo komedijom "Blagajnica hoće ići na more", a nastavio gay-dramom "Fine mrtve djevojke" koja je skrenula pažnju nekih inozemnih selektora i Mataniću priskrbila razmjeran međunarodni ugled. Nakon ta dva filma Matanić se nasukao na eksperimentu kostimirane metafilmske biografije ("100 minuta Slave") da bi se sada vratio onom što je dotad solidno radio: politički osviještenim urbanim dramama o svojoj generaciji. Jer, film "Volim te" nije samo film o AIDS-u, nego i slika naše Generacije X, zagrebačkih "twenty-something" urbanih profesionalaca poniklih u eri velikog cinizma koja je naslijedila epohu velikih prevrata, ideala i ideja. Junak Matanićeva filma je Krešo (Krešimir Mikić), sin bogatog odvjetnika, yuppie s kreativnim poslom i dosta novaca. Nakon prometne nesreće Krešo dobiva transfuziju krvi koja je, međutim, laboratorijskom greškom bila seropozitivna. Onog časa kad prizna HIV, Krešo postaje persona non grata. Djevojka ga napušta, poslodavac mu da otkaz jer misli da šteti imageu firme, ne primaju ga u teretanu i squash klub. Ogorčen na okružje koje ga je odbacilo, Krešo počne sijati infekciju po Zagrebu, sve dok ne naiđe na konobaricu (Ivana Roščić), samohranu majku koja se izdržava prostitucijom. Dvoje otpadnika nalaze utočište jedno u drugom. Matanićev film, ukratko, jedan je od prvih filmskih prikaza onog novog, posttranzicijskog, mladog i sretnog Zagreba koji ljude iz provincije obično neopisivo nervira. To je Zagreb sličan onom iz Zajecove "Sobe za razbijanje", carski dvorac kaste elegantnih mladih profesionalaca koji rabe metajezik tipa "launch", "PR" i "PPM", pohode "after work" i žive "single" živote okružene statusnim simbolima poput iPoda ili dizajnerskih košulja. Matanić vizualno zanimljivo bira glamurozne globalizirane interijere novog kapitalističkog Zagreba: squash klubove, japanske sushi restorane, brižljivo dizajnirane klubove. On pokazuje hladnoću i deziluzioniranost generacije koju sam naziva "Generacija 2000", naraštaja koji je bio premlad za rat, ali dovoljno star da ogrubi od poratnog cinizma i da ušmrče, popije i potroši sve što život pruža. "Volim te" je Matanićev film s najmanje slabosti dosad. Mladi redatelj konačno se otresao nepotrebne sklonosti da bude "cool" i na silu smiješan. U "Volim te" su došle do izražaja vrline koje je mladi režiser imao i dosad: kultiviran vizualni stil, redateljska pismenost, te rad s glumcima. Premda ima dosta govornih uloga, "Volim te" je film gotovo bez slaboga glumačkog mjesta. Krešo Mikić je izvrstan, a zanimljive su i epizodne uloge Ivane Roščić i Nataše Janjić. kako često kod Matanića biva, izbrušenost scenarije zaostaje za onom filmskog stila. Tako film pati od pretjeranog ekspliciranja, a likovi često objašnjavaju ono što je već razjašnjeno slikom. Neobičan je i debalans koji postoji između AIDS-a i društvene kronike. Matanić ne produbljuje previše problem seropozitivnosti, ljudi Krešu napuštaju bez suvišnog zašto, a redatelja kao da mnogo više zanima atmosera lagodnog, partijanerskog Zagreba nego drama bolesnika. Dio neprodubljenih motiva i skicznih likova, doduše treba pripisati i ograničenjima forme TV filma koji minutažom ne dopušta mnogo pobočnih rukavaca. "Volim te", neovisno o nekim slabostima, spada u gornju polovicu ovogodišnje hrvatske produkcije. Riječ je o filmu koji pokazuje HTV-ovcima kako ima smisla ulagati u filmove, a ne samo snimati 50-minutne bastardne forme ili cjepkati kinofilmove u neprirodne mini-serije."
"IZBJEGNUTO PRIKAZIVANJE U KINOMREŽI - PREMIJERA NA HTV-U PRESEDAN. Matanićev "Volim te" svojevrsni je presedan: TV film kinoduljine koji je premijerno prikazan na TV-u, a nije prošao redovni put naših cjelovečernjih filmova, dakle, nije igrao prvo na Puli, a onda u kinomreži. Dan AIDS-a poslužio je kao povod da se film prikaže, ali i omogućio Mataniću da izbjegne ponižavajuće mrcvarenje koje naši filmovi doživljavaju u kinomreži: naime, čak i inozemno uspješni i potencijalno hitovski naslovi ove su godine u kinu imali između 2600 i šest tisuća gledatelja. U prime timeu Matanić može računati na dva milijuna gledatelja. Televizija će s ovakvom praksom biti zadovoljna, jer za svoj novac napokon ne dobiva prežvakani ručak, nego premijeru. Manje će biti sretni filmski profesionalci, jer ovo može biti početak odustajanja naše igrane produkcije od kinoambicija."
13-12-2005.
Intervjui s Daliborom Matanićem na:
filmski.net:
http://www.filmski.net/vijesti.php?kat=1&idn=3223
Slobodna Dalmacija:
www.slobodnadalmacija.hr/20051208/reflektor02.asp
30-11-2005.
KINO LIKA je dobitnik nagrade CINELINK 2005.
Žiri u sastavu Philippe Bober, Hashemian Behrooz i Čedomir Kolar, zajedno s predstavnicom
Hubert Bals Fund-a Biancom Taal naglasio je: "hrabrost, originalnost priče i jasnu, no nikad pretešku
metaforu budućnosti Europske Unije."
28-11-2005.
Imamo datum! Imamo Hrvatsku! Novi igrani film VOLIM TE bit će premijerno prikazan 18.12. na HRT-u u prime timeu.
Dalibor Matanić prisustvovat će dodjelama nagrada Europske filmske akademije u Berlinu 3.12..
U četvrtak 1.12. u Tvornici će se održati koncert u sklopu Međunarodnog dana borbe protiv AIDS-a.
Ekipa filma VOLIM TE će podržati koncert. I pićem i bićem.
21-11-2005.
100 MINUTA SLAVE bit će prikazan u sklopu "Hrvatskih filmskih dana" 27.11. u kinu Arsenal, u Berlinu.
KINO LIKA bit će predstavljena na produkcijskoj radionici na Thessaloniki film festivalu.
...priprema se snimanje dugo iščekivanog spota "Pričaj mi o ljubavi" grupe Svadbas.
14-11-2005.
DVD 100 MINUTA SLAVE izlazi 28.11. u izdanju Blitza.
31-10-2005.
Prenosimo kritiku 100 MINUTA SLAVE Marka Njegića u Slobodnoj Dalmaciji:
"Da je Uzbekistan kojim slučajem snimio film a la 100 minuta Slave i da se isti prikazao na "in" mjestima kao što su Motovun ili Zagreb Film Festival, u Hrvatskoj bi se godinama trubilo o novom uzletu uzbekistanske kinematografije. Ovako je, nakon što je spomenuti naslov proljetos pušten u kina, postalo jasno kako je Hrvatska jedna licemjerna zemlja, a Dalibor Matanić – umjetnik. Umjetnik poput heroine njegova filma, Slave Raškaj. Matanićevo ostvarenje svom je snagom udarilo u neprobojnu utvrdu nerazumijevanja sredine. Nerazumijevanja što je našoj poznatoj slikarici stoljeće ranije ruiniralo psiho-fizičko zdravlje (talentirana i gluhonijema, usto žena), na određeni je način koštalo života. Publika je vješto izbjegavala film. Kritika ga je, pak, rasporila u recenzijama. Matanića, na svu sreću, "mutavi" prijem njegove Slave nije koštao života. Tek žuči koju je mladenački ishitreno prosipao vodeći bitku do zadnje kapi tinte po novinama sa stručnjacima od pera kojima se film nije svidio. Očigledno, hrvatska javnost nije još (bila) spremna na Matanićev nesvakidašnje originalan, stiliziran i artistički rafiniran (post)moderistički pristup filmu (ingeniozna metafilmska scena reklamiranja "brandova" sa Slavinim imenom) u suštini sagrađenom na temeljima grandiozna hollywoodskoga biografskoga epa podatna za oscarovsku žetvu (slavne povijesne ličnosti u tumačenju briljantnoga para Miki Manojlović-Sanja Vejnović, izbrušeni scenarij eminentna književnika Roberta Perišića, nesretna, tragična ljubavna priča, savršena fotografija, autentična kostimografija i ostale "tehnikalije"). Ništa čudno, kad se pažljivije sagleda aktualno stanje u lijepoj našoj kinematografiji, gdje se jedino na Antuna Vrdoljaka gleda(lo) kao na Boga (mnogobrojne "Zlatne arene" i golema gledanost Duge mračne noći na velikim i malim ekranima). Ispada da je autor Finih mrtvih djevojaka još i dobro prošao…"
(5 zvjezdica)
24-10-2005.
Reklama T-COM: Hvala Bogu! nagrađena je sa brončanim zvonom na FESTU 2005 u Opatiji.
13-10-2005.
Brzi info:
VOLIM TE je u fazi post-produkcije. Luđačkim ritmom se radi da bi se stiglo dovršiti film za premijeru: Prosinac, 18, HRT.
Uskoro napokon izlazi DVD 100 MINUTA SLAVE u izdanju Blitza. Trenutno se rade specijalni dodaci...
Projekt KINO LIKA je prezentiran na producentskoj radionici pri Nizozemskom filmskom festivalu u Utrechtu.
FINE MRTVE DJEVOJKE će biti prikazane u sklopu Croatian film screenings u New Yorku početkom iduće godine u organizaciji
The Doors Art Foundation.
Uskoro će i ovaj sajt doživjeti neke lijepe promjene...
07-07-2005.
U Booksi u Zagrebu, predstavljen je video spot Treblebass za grupu Svadbas.
16-06-2005.
Ministarstvo kulture RH odobrilo je sredstva za sufinanciranje igranog filma KINO LIKA te kratkog igranog filma 2/6: TULUM.
11-06-2005.
Počelo snimanje igranog filma VOLIM TE u produkciji HRT-a. Trajanje 64min. U glavnim ulogama: Krešo Mikić, Ivana Roščić, Nataša Janjić, Zrinka Cvitešić, Ivana Krizmanić, Leon Lučev, Bojan Navojec i mnoga nova imena.
29-05-2005.
Prenosimo Kritiku 100 MINUTA SLAVE Zlatka Vidačkovića u Vjesniku:
"UŽITAK U SVAKOM KADRU. Mijenjanje filmova nakon njihove premijere nije nepoznat postupak u filmskoj umjetnosti. Obično se filmovi krate, jer je redatelju možda najbolniji proces montaža i izbacivanje dijelova filma na kojima je tako mukotrpno radio, pa ponekad iz tog suosjećanja prema snimljenom materijalu film traje predugo te se tek pod pritiskom producenata, kolega, publike ili kritike redatelji odlučuju na rezove. Na isti se postupak odlučio redatelj Dalibor Matanić nakon pulske premijere svog filma "100 minuta Slave", koji je pritom pak imao nezgodno ograničenje - naslov filma, koji ga je prisiljavao da zadrži istu duljinu. Svojim cjelovečernjim ostvarenjima, od dugometražnog debija "Blagajnica hoće ići na more", Matanić se nedvojbeno kreće od pretežno populističkog prema art filmu, postaje sve estetiziraniji i hermetičniji, i tako manje privlačan hrvatskoj široj publici, no takav je postupak posve legitiman, a popularnost i kvalitetu umjetničkog djela vrlo je opasno brkati. Za svaku umjetnost, a pogotovo za film, bilo bi pogubno kad bi svi umjetnici stvarali po ukusu većine. A upravo je odnos većine i pojedinca u središtu dva posljednja Matanićeva filma. "Fine mrtve djevojke" i "100 minuta Slave" samo su naizgled potpuno različiti filmovi. Oba Matanićeva filma govore o netoleranciji društva prema onima kojima je najveći grijeh što su različiti od većine i ne podliježu konvencijama većinskog morala, estetike ili načina života. Nije to samo zagrebačka jedinstvenost. U isto vrijeme, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, London će osuditi jednoga od svojih najvećih genija, Oscara Wildea, i smjestiti ga najprije u zatvor, a potom svojim odnosom otjerati da svoj život skonča u Parizu. No, Engleska se do danas promijenila, a London postao grad slobodoumlja i različitosti, a gdje smo mi? Nijemost glavne junakinje, slikarice Slave Raškaj, postavlja posebne izazove pred Matanića, kojima on uspješno odgovara zanimljivim, maštovitim redateljskim postupcima, od naglašavanja pokreta i gesta, dojmljivim prikazom intenzivnih emocija među Slavom i njezinim učiteljem Belom Čikošem (u krivulji: Slavino odbacivanje - ljubav i strast - Belino odbacivanje), do sjajne scene s kadriranjem usta koje Slavu okružuju zlobnim komentarima. Novom je verzijom kraj približen dramaturškom vrhuncu radnje, a elementi iz sadašnjeg vremena i fantastični prizori bolje su prožeti s filmskom cjelinom, no ključna i najdojmljivija je ipak središnja Slavina priča. Uz besprijekornu interpretaciju izvrsno odabranog Mikija Manojlovića kao Bele Čikoša Sesije, koji je toliko blizak liku da u njega ulazi posve minimalističkom glumom, tu su i tri vrlo snažne glumice: Sanja Vejnović u zahtjevnom zadatku dočarava punu tragičnost gluhonijeme slikarice skrhane odbacivanjem svoje ljubavi, Nada Gaćešić Livaković moćno naglašava gorčinu i okrutnost Slavine majke, a Nataša Lušetić plijeni intenzivnošću pogleda i gardom uporne i dostojanstvene gospođe Čikoš. Svaka Matanićeva scena perfekcionistički je dotjerana, scenografija, kostimi i kamera su briljantni, glazba atmosferična, a film nudi estetski užitak u svakom kadru. Matanić se ovim filmom nedvojbeno dokazao kao punokrvni autor i treba mu poželjeti da na tom putu istraje, potpuno oslobođen potrebe da se svidi svima."
10-05-2005.
Prenosimo kritiku 100 MINUTA SLAVE Dragana Juraka u Feral Tribune-u:
"FATALNI ČIKOŠ. Mora da u scenarističkim radionicama hollywoodskih studija visi foto-robot Slave Raškaj. Zajedno s natpisom - Wanted Biopic Superstar! Slavina biografija idealan je materijal za hollywoodsku radionicu biografija prokletih umjetnika ("Frida Kahlo", "Amadeus", "Pollock", "Ray", "Basquiat", "Vincent i Theo", "Sylvia", "Doors", "Ed Wood"...). Sve je tu, svi sastojci za kuhinju prokletog umjetnika: gluhonijemost, spolna i provincijalna marginalnost, neshvaćenost, ludilo, institucionalizacija, rana smrt... Zapravo jedino gdje je Slava "tanka" su ljubavnici. Dok se među brojnim ljubavnicima Fride Kahlo mogao naći i jedan Lav Davidovič Trocki, Slavi Raškaj se može iskopati tek Bela Čikoš Sesija. No, ako i nije bio "osnivač Crvene armije", ako nije bio tek jedan iz dugog špalira ljubavnika, bio je oženjen, bio je jedini - i bio je fatalan za gluhonijemu provincijalku. Dalibor Matanić i scenarist Robert Perišić naslonili su čitavu biografiju Slave Raškaj (Sanja Vejnović) na tog njenog ljubavnika (Miki Manojlović). Kroz njega ona progovara, i na njemu se lomi: kao žena, umjetnica, i hendikepirana osoba. Istu matricu ljubića odabrali bi i u radionici hollywoodskih dvoipolsatnih, srednjestrujaških, biografskih mrcina. No, "Sto minuta Slave" nije takav film. Matanić nije takav redatelj. Umjesto klasične, akademske biografije Matanić je odabrao nekonvencionalnu, autorsku. Taj odabir logičan je ne samo zbog produkcijskih mogućnosti hrvatske kinematografije za imitiranje visokobudžetnih kostimiranih produkcija, već je i poetički provokativan u odnosu na žanr biopica. Back to Hollywood. Ako Slavu usporedimo s hollywoodskim biografijama, "Sto minuta Slave" nije film kakav bi režirao Taylor Hackford, auto-pilot redatelj "Raya" koji je zajedno s "Avijatičarem" krahirao na oscarevskoj večeri, već film kakav bi snimio Spike Jonze, Michael Gondry, Alejandro Gonzalez Inarritu ili neki drugi izraziti postmodernistički redatelj. Zamjeriti "Slavi" njenu nekonvencionalnost znači prigovoriti njenoj najvećoj kvaliteti. Odnosno, na određeni način, predbaciti što film umjesto Matanića nije radio Veljko Bulajić... Ili da baš ne pretjeramo, recimo, Zvonimir Berković (koji je svojevremeno snimio biografiju Dore Pejačević)."
09-05-2005.
E-zine www.terapija.net je izabrala site www.dalibormatanic.com za www of d wik.
03-05-2005.
Prenosimo recenziju 100 MINUTA SLAVE, Radija 101:
"Naravno da Dalibor Matanić nije imao šanse. Prošle godine u Puli, a sada i na nacionalnoj televiziji, još uvijek se osjeti ustajali zrak domovinskih oda rodnoj grudi, gdje zet glumi i povijest se tumači kako prigoda nalaže. U modi su očito historičarske iskopine, zastarjela režijska rješenja, konjanici, Turci, Ustaše, Švabe i vrlo, vrlo malo žena. Možda zato novi Matanić, jer je dijametralno drugačiji i nije dio ovog hrvatskog mikro-trenda, zato mu izmiču lokalne nagrade i zato na TV-u nema ponosnih glumaca koji vas svakodnevno pozivaju na konzumaciju nacionalističkog remek-djela. Uz minimalnu i preskromnu reklamu, u kina je ipak stiglo "100 minuta Slave", također povijesni film, kojemu je zasad jedini publicitet nesretna prepiska između kritičara "koji zaslužuje respekt" i redatelja koji to do sada nije imao običaj raditi. Priča o slikarici Slavi Raškaj, kako je lijepo primjećeno u dnevnom tisku na sam dan početka distribucije, doista nije klasičan biografski film. Matanić je, na veliku sreću ljudi kojima je dosta lažnog realizima hrvatske kinematografije, ali i onih koji da žele gledati faktografiju već bi se pretplatili na History ili Discovery Channel, posve napustio taj pristup i od "Slave" napravio postmodernu interpretaciju, nikako doslovno čitanje. Nota bene, iako mu je jako zamjeren TV prijemnik usred povijesnih halja i interijera, upravo je to onaj svježi odmak koji "biografiju" Raškajeve čini aktualnom, uz, naravno, odnos tadašnjeg društva prema njoj kao višestrukom autsajderu. Ta vanjska pozicija objašnjava i nudi kontinuitet prema prijašnjim Matanićevim radovima - ako je činjenica da redatelj "Finih mrtvih djevojaka" snima povijesno-ljubavnu priču o slikarici negdje i podigla koju obrvu, treba napomenuti kako su motivi ostali isti. Raškajeva je, ako tko inzistira, mogla biti i blagajnica s lezbijskim sklonostima koja u slobodno vrijeme slika, trenira nanbudo i izaziva netrepeljivu reakciju okoline. Matanića, dakle, ipak nisu oteli vanzemaljci. No, ono što je glavna razlika od prijašnjih radova, a što bi u budućnosti mogli cijeniti kroničari filma u Hrvata, jest koliko je u svakom sljedećem naslovu ovog redatelja vidljiv i opipljiv kreativni pomak, sazrijevanje i napredak. Za razliku od nacionalne matrice koja i dan danas eksploatira vlastite davno prožvakane manirizme, Matanić uvijek riskira s novim i drugačijim i to ga bez ikakvog pretjerivanja čini najzanimljivijim imenom ovdašnjeg prostora. U "100 minuta Slave" to su razigrani, moderni dijelovi u kojima razmišlja o Slavinom društvenom satusu, poantira njihovu aktualnost neovisno od vremena i mjesta, te ih, opet netipično za kukavičluk ekipe koja visi na državno financiranoj sisi realizma, prenosi u svijet oglašavanja i suvremene prodaje. Slava će tako pri kraju filma nastupiti i u reklami za samu sebe, ne znajući što konkretno prodaje, ali sa sviješću kako je njena smrt dobar marketinški potez. Ona u tome svakako nije prva, kao što ni Matanić nije prvi koji je u film stavio reklamu, no teško je sjetiti se kad je to učinjeno u kontekstu ljubavnog klinča dvoje likovnih umjetnika. Scenarist Robert Perišić u svome je opisu rada na filmu prilično dobro primjetio kako nakon gledanja Matanića na um ne padaju asocijacije na već postojeće filmove, što je rijetka tekovina u vremenu u kojem je "novo" redovito citat, remake ili parafraza nečega već postojećeg. Ovaj moderni, zaigrani dio "Slave" nije međutim jedino što kod Matanića osigurava pažnju. Kao svojevrsnu suprotnost, film nudi i uvjetno "klasičnu" nesretnu ljubavnu storiju, no i njena modernost osigurana je Slavinom nemogućnošću govora, pa se te scene odvijanju u začudnoj tišini i s minimumom dijaloga. Ovo ograničenje prometnulo se Matanićevom, ali još više i vještinom Mikija Manojlovića i Sanje Vejnović, u veliku prednost koja, opet rijetko viđeno u hrvatskom filmu, nudi gledatelju doslovno prenesenu kemiju između likova. Od trenutka zavođenja, preko vrhunaca veze i do raspada na kraju, u svakome je kadru vidljivo kako ovo nije još jedan posao za nadnicu nego strasna veza osobenjaka kojoj ne manjka plastičnosti i uvjerenja. Matanić ne bježi od scena kakve je salonski modernist Lukas Nola nazivao "balkanskim nabijanjem" i svemu pristupa vrlo iskreno, bez da zavlači svoju publiku ili još više, mahom angažirane glumce. Zapravo, svih "Sto minuta" u svakom je detalju promišljeno i nad njima se osjeti aktivnost i puno sudjelovanje: od fotografije do glazbe, čak i u najasketskijim scenama, jasan je razlog zašto se nešto čini, a nešto drugo ne i prepuštanju slučaju, kao u svim dobrim filmovima, ovdje nema mjesta. S druge strane, "Sto minuta Slave" nije oda populizmu, nego upravo suprotno, slavljenje individualizma, pa ne treba očekivati kako će probijati rekorde gledanosti ali bi trebala imati publiku koja će cijeniti ono što se njome i u njoj radi. Matanić osobno može biti i više nego zadovoljan, opet je pomaknuo standarde, a ostali i dalje čekaju u sporo odmičućem redu."
Željko Luketić
02-05-2005.
Tereza Kesovija je u Jutarnjem listu, proglasila Dalibora Matanića osobom tjedna.
01-05-2005.
Prenosimo kritiku 100 MINUTA SLAVEJanka Heidla:
"Baš kako i treba, primiviši se zadatka stvaranja filma na temelju života gluhonijeme hrvatske slikarice Slave Raškaj (1877-1906), scenarist Robert Perišić i redatelj Dalibor Matanić odlučili su izbjeći razmjerno besmisleno faktografsko nizanje i dramatiziranje poznatih činjenica te stvoriti nešto što “zaslužuje” obradu sredstvima sedme umjetnosti, odnosno oblikovati doživljaj kakav se može ostvariti samo filmotvoračkim alatima. Usredotočivši se tematski ponajprije na ljubavnu vezu između Slave i njena mentora Bele Csikosa, namjeru su uspješno pretvorili u djelo izgrađeno manje pripovijedanjem, a više specifičnim odnosima slike, zvukova i glazbe koji u međusobnim sukobima ili suradnjama stvaraju određen ugođaj i govore ono što ni jedan od tih čimbenika ne bi mogao sam za sebe. Zamjetno stiliziran i promišljeno dizajniran, istovremeno zahtjevan i oku i uhu iznimno ugodan, vođen gotovo nepogrešivo sigurnom rukom koja u istom potezu vješto miješa hladnu ironiju, dirljivost, duhovitost i strast, “100 minuta Slave” ne pati ni od jedne “tipične” boljke (ne samo) hrvatskog (slabog) filma među kojima su najčešće sporovozno uhodavanje, prizori koji služe samo zato da bi nešto objasnili, “drveni” dijalozi i “jeftin” izgled. ”Slava” ne gubi vrijeme u praznom hodu, prizori su višeznačni, (malobrojni) dijalozi, doduše, više pripadaju današnjici nego vremenu radnje ali ne “šepaju”, a tehničko-zanatska razina (kamera, rasvjeta, scenografija, kostimi) je unatoč očevidnom minimalizmu (novčanih sredstava) besprijekorna u jednostavnoj djelotvornosti. Svaku pohvalu zaslužuju odlični glumci od kojih je svatko odlično predstavio ono što mu je bilo zadano (osobito se, ipak, ističe briljantan Miki Manojlović), kao i iznadprosječno poman izbor statista čije bi se karikaturalne fizionomije glatko uklopile i u kakav film Sergia Leonea. U nizu vrhunskih prizora naročit dojam ostavlja onaj popraćen samo disanjem, šuštanjem odjeće i škripanjem obuće u kojem se Slava neuspješno pokušava vratiti u Belin zagrljaj, prizor u kojem je sve rečeno govorom tijela i u kojem nepostojanje riječi o međusobnom razumijevanju i povezanosti ljubavnika govori više od bilo kakvog dijaloga. Malo remek-djelo je sekvenca u kojoj “osramoćena nesretnica” Slava nesuvislo luta ulicama Zagreba dok demonstranti pale mađarsku zastavu. Osim što trenutak junakinjine nesreće smješta u prepoznatljiv kontekst, tj. u točno određen dan hrvatske povijesti, paljenjem mađarske zastave na neki se način simbolizira izgaranje ljubavne veze Hrvatice i Mađara. Izborom da se “trenutak pobune naroda” režira neoštro, u drugom planu (velemajstorski izvedeno), naglašava se i relativnost percepcije: bitan i “vruć” povijesni događaj Slavi ne znači baš ništa, jer u tom času ona je opsjednuta jedino vlastitom nevoljom. U trenutke za pamćenje pripadaju i pomirba Slave i Bele na izložbi kada se Matanić profinjeno (i odvažno) poigrava zvukom (potpuna tišina u trenutku kada Bela stane pored Slave, tj. “vrati se u njezin svijet”) i svjetlom (promjena rasvjete kada se između njih prepriječi Belina supruga Justina), te “prikaz” SAD-a smještajem Bele pored svirača banja ispod narisane američke zastave na ciglenom zidu. Mogućnost prigovaranja “neuvjerljivostima” kao što su “prestar” izgled glavne glumice ili razmjerno olako podavanje nevine (?) provincijalke iz 19. st. “pohotniku” kojeg je tek upoznala, poništeni su od početka jasno naznačenom stilizacijom čiji je bjelodan znak nazočnost televizora na početku 20. st, kao i općim tonom odmaka od činjenične stvarnosti. Jer, u svemu, čak je potpuno nebitno je li ili nije “100 minuta Slave” film o stvarnoj osobi Slavi Raškaj. To je film o zabranjenoj i zanimljivoj ljubavi dvoje strasnih ljudi koji su, eto, slikari nastanjeni u Zagrebu toga vremena, a do njega su tvorci došli nadahnuvši se ženom koja je uistinu postojala. U konačnici, važnije od toga jesu li se držali istine, jest da ih je s tog izvorišta intuicija odvela do odličnog filma čija je junakinja jednako tako mogla biti i izmišljena Mara Marić. A bez obzira na moguće zanovijetanje upućenih koji će reći da se nešto nije dogodilo ovako nego onako, gledatelj će na koncu i za Slavu Raškaj i za Belu Csikosa postati zainteresiraniji no što je bio. Uostalom, tko točno može tvrditi što je prava istina? Tim se pitanjem nenametljivo, ali nedvosmisleno poigravaju i autori iznoseći događaje u obliku nekovrsnog prisjećanja Bele Csikosa koji sam sebe predstavlja kao nepouzdana pripovjedača, nesigurnog u to je li o nečemu nešto čuo ili je to takvim zamislio. Dodatnu potporu takvom pristupu nudi i prizor u umobolnici u kojem liječnik sestri diktira službeni zapis o Slavinu ponašanju, dok kamera pokazuje prilično drugačiju situaciju. Sumnjičavi prema bilježnicima “istine”, filmotvorci su i sebi opravdano dopustili slobodu ostvarivanja vizije kakva im se najviše svidjela. U svojevrsnoj recentnoj poplavi zapaženih biofilmova kojima pripadaju “Avijatičar” (Howard Hughes) Martina Scorsesea, “Ray” (Ray Charles) Taylora Hackforda, “Hitler: Konačan pad” (Adolf Hitler) Olivera Hirschbergera, “San za životom J. M. Barrieja” (J. M. Barrie) Marca Forstera, “Dnevnik Chea Guevare” (Che Guevara) Waltera Sallesa, “De-Lovely” (Cole Porter) Irwina Winklera i “Život je more” (Ramon Sampedro) Alejandra Amenabara, “100 minuta Slave” nadmoćna je svima osim Scorseseovu “Avijatičaru”, a u okvirima hrvatske kinematografije od 1990. g. doljepotpisani ju je sklon smjestiti u sam vrh. Ako nije najbolji, sigurno spada među tri najbolja hrvatska filma snimljenih u posljednjih petnaest godina."
29-04-2005.
Hvala svima na predivnoj premijeri.
100 MINUTA SLAVE je krenuo u pohod po hrvatskim kinima.
Jutarnji list, 29-04-2005:
NE DAJTE DA VAM JURICA PAVIČIĆ POKVARI VIKEND
Prije svega volio bi zahvaliti na podršci filmu "100 minuta Slave" cijenjenom filmskom kritičaru i dragom prijatelju Jurici Pavičiću. Drago mi je da njegova kritika filma izlazi paralelno sa premijerom filma i time dodatno ohrabruje domaću publiku na odlazak u kino. Žao mi je što nije pogledao novu verziju filma čime bi osvrt bio još precizniji, no vjerujem da iskusni kritičar poput Jurice zna tok svijesti autora i njegovih intervencija ne bi li film učinio što boljim. Čitajući njegov ohrabrujući tekst moram priznati da nije bio toliki entuzijast u traženju povoljnih strana filma kao što je to činio scenarist Robert Perišić kad je kao književni kritičar analizirao mane Juričinih knjiga. Ipak, nakon pročitane kritike, vjerujem, što će vidjeti i kino publika "100 minuta Slave" da je film apsolutno pogodio svoju bit. Ovo nije biografski film već film o individualcima u borbi protiv mase. Već u Puli vidio sam kako masa nekad znana kao salonski krugovi, danas pod nazivom kulturna elita još uvijek utjecajno egzistira. Moram priznati da sam bio sretan kad sam vidio da čovjek kojeg jako volim, Jurica Pavičić, je apsolutni predstavnik salonaca koje opisujemo u filmu, samo u današnjem vremenu. To znači da je film ispunio svoju bit i vjerodostojnost. Povezao je Slavino vrijeme sa današnjim. Nadam se da će kino publika to i osjetiti. I Jurica kad pogleda novu verziju filma. Jurica tvrdi da nismo napravili klasičan biografski film, što i ja znam, ali to nije razlog da vam moj prijatelj Jurica upropasti filmski vikend. Moja ekipa i ja učinili smo sve, dali svoj maksimum u četiri godine rada na filmu da vam filmski vikend protekne krajnje ugodno. Još jednom hvala dragom prijatelju na podršci i veselju oko stvaranja jednog novog hrvatskog filma kojeg publika očito voli.
Intervju s autorom na Radiju 101:
http://www.radio101.hr/audio/audio-6233.wma
18-04-2005.
I peti Oktavijan je pao... T-COM: HVALA BOGU! je dobitnik Oktavijana za najbolji namjenski film na 14. Danima hrvatskog filma.
15-04-2005.
Scenarij KINO LIKA Dalibora Matanića i Milana Frenštackog Živkovića prema istoimenoj knjizi Damira Karakaša uvršten je u
međunarodni scenaristički program CINELINK pri Sarajevo film festivalu.
11-04-2005.
Svečana premijera 100 MINUTA SLAVE bit će 27.04.2005. u Cinestaru.
Intervju s autorom na VIP.movies:
http://www.vip.hr/sp/d_show?idc=3000203&idinterview=37126
na www.film.hr:
http://www.film.hr/vijest.php?tekst_id=261&PHPSESSID=b21aa29f28fe2cdb3447bb86eff83b02
te na filmski.net:
http://www.filmski.net/vijesti.php?kat=1&idn=2499&PHPSESSID=4ce1ce81640d6c2bd666f4ac277d39e3
Prenosimo kritiku filma Vladimira C. Severa: "Postoje barem tri razloga zbog kojih je treći film Dalibora Matanića nezaobilazan. Prvo, i možda najbitnije, 100 MINUTA SLAVE razbija sve stereotipe o napornom i loše odglumljenom hrvatskom filmu - po pripovjedačkoj vještini,kao i po emocionalnoj inteligenciji kojom pristupa svojoj građi i likovima, ovaj film je ravan bilo kojem europskom suvremeniku. Drugo, za razliku od pretežne većine filmskih biografija, Slava se ne zanima samo za fascinantni život Slave Raškaj, već i za način na koji je nakon stotinjak godina mi doživljavamo - pri čemu se ne ustručava rastočiti naslage akademske dosade koje se obično natalože na velike mrtve Hrvate i Hrvatice. I treće, tu nema ni tračka melodrame - možda je ovo priča o gluhonijemoj slikarici koja je završila u ludnici, ali ispričana je čvrsto, neočekivano i bez jeftinog manipuliranja. Originalna i snažna, 100 MINUTA SLAVE je filmska poslastica sezone - art film u svakom smislu tog pojma, osim onih pejorativnih."
Prenosimo ogled Roberta Perišića, scenarista 100 MINUTA SLAVE:
ISPOD JEZIKA: ŽIVOT OUTSIDE KRALJICE - O SCENARIJU 100 MINUTA SLAVE:
"Tema Slave Raškaj dopala me nakon što se potrošilo nekoliko scenarista. Nije to bila, dakle, priča koju je jednostavno ispričati. Kao prvo, glavni lik ne govori. To je izniman "tehnički" problem: dakle, otpiši intelektualističku retoriku koja je toliko draga hrvatskom filmu na umjetničke teme. Sve mora ići iz situacije, i te situacije moraju imati bazičnu snagu, tako da glavni lik ne mora ništa govoriti, a da nam sve bude jasno. Moramo dobiti jedan moćan karakter, a da se ništa ne objašnjava. Moramo osjetiti taj lik, mimo jezika, mimo riječi - moramo, dakle, ići dublje. To me je odvelo u ovu priču koja se događa negdje ispod, ispod svih gromoglasnih programa i praznih naklapanja. Ničega od toga nema u ovom filmu i zahvalan sam Slavi Raškaj što me povela na taj put, kamo sam po sebi možda nikad ne bi krenuo. Ali morao sam slijediti tu gluhonijemost, zamisliti kako izgleda svijet kad ne sudjeluješ u naklapanjima, tračanju, trošenju riječi, kad ne živiš u toj mreži koju stvara svakodnevni tekst. Pomislio sam: onda je to jedan jako drukčiji život. Onda te nije briga što se govori, onda ideš nekim drugim putem, osjećaš drukčije, vidiš drukčije i ništa od ove pjene koju svakodnevno slušamo - ništa od toga nije tvoj svijet. Svijet Slave Raškaj otvorio mi se tako kao neki misterij. Onda sam tražio priču koja će to naglasiti u punom intenzitetu, tako da nakon filma ostane snažan dojam, ali takav da riječi zapinju. Stvar mora zapeti u grlu, da ne znamo točno što bi rekli, da ne možemo riješiti taj "slučaj" tek tako, otpisati tu Slavu Raškaj u neku ladicu i reći: "To ti je to." Nije to to - ovo je ispod jezika, a ne na jeziku, pogotovo ne na jeziku kojim "brendiramo" stvari, kojim od famoznih osoba iz prošlosti stvaramo markice, smještamo ih na police i shvaćamo ih, na kraju krajeva, kao ilustracije nekog originalnog life-stylea. Danas je reklamno gledanje stvari dominantno u svim područjima - u što god pogledaš vidiš reklamu, uvijek ti neka reklama presiječe pogled, a naročito je povijest podložna reklami, jer je ne želimo shvatiti, nego samo iskoristiti. Osobe iz povijesti koriste se kao ideološke i marketinške ikone, one služe ovom ili onom diskursu, one se pretvaraju u relikvije, one se komercijaliziraju i prodaju se kao znak, i zapravo ne želimo znati tko su uistinu bile. "Iako sam umrla prije sto godina… Imam dobar image, zar ne? Još uvijek bih mogla biti reklama za nešto. Ali za što?", kaže Slava Raškaj u interpoliranoj reklami koja "presječe" film u vrlo emotivnom momentu, i koja je neke apsolutno šokirala, pa ćemo joj posvetiti malo pozornosti. Pojava reklame je, naravno, narativno pripremljena, takoreći najavljena već od početka filma jer na početku lik-narator (kasnije identificiran kao Bela Čikoš) gleda televiziju u nekom baru. Unatoč tome, ta reklama funkcionira kao šok, ona i jest tu zbog šoka, šoka koji tjera na razmišljanje o našem konzumiranju prošlosti. Tu se moramo upitati zašto smo, u stvari, šokirani? Da li se šokiramo kad u Pragu vidimo šalicu s likom Kafke? Ne, nego je kupimo kao suvenir. Da li ćemo se šokirati kad jednom u Ozlju (prije ili kasnije i oni će se sjetiti) kupimo šalicu s likom Slave Raškaj? Ne, nego ćemo je kupiti kao suvenir. Ironično rečeno: nećemo se imati kad šokirati nad tim kupovanjem, ako se ne šokiramo u ovom filmu - on je, takoreći, jedinstvena prilika da razmislimo o toj disproporciji između života stvarne osobe (Slave Raškaj) i konzumerističkog pristupa tom životu. Bol s kojim "u vremenu izgubljeni" Bela Čikoš gleda tu reklamu - jest bol našeg konzumentskog zaborava. U tom smislu, ovo je priča o našem promašaju prošlosti, o načinu na koji je inače gledamo, pa je ironija reklame tu namjerna "šaka u oko". Tko to ne može podnijeti, sorry, neka trči i kupi šalicu. No, da ne ispadne da smo puki "avangardisti" - moram dodati da šok nije jedina funkcija te reklame u filmu. Ona, rekoh, naglašava naš općeniti promašaj u doživljaju prošlosti, naglašava zaborav i trpak okus besmisla - i kao takva daje priči finalnu tragičnu notu. Jer nije tragična samo činjenica to što mlada Slava Raškaj umire u ludnici, nego i to što ćemo mi zaboraviti zašto je umrla, a pritom ćemo tepati njenom imenu. Kad sam dobio tu temu - "temu Slave Raškaj" - nisam pretjerano puno znao o njoj, ali bilo mi je jasno da ima "dobar image". Ne bi inače snimali film o njoj, zar ne? Pomislio sam: što se od mene očekuje? Da stvorim jedan fin, probavljiv mit? Da dizajniram još jednu dirljivu priču o "ludom umjetniku", prerano uvenulom cvijetku? Da svi to lijepo pogledamo i kažemo - ah, kako je bila krasna? To mi se činilo nedovoljnim, a - nakon što sam proučio materijal - i ciničnim prema jednoj biografiji. Nisam htio da stvar bude bezbolna, niti sam "slučaj Raškaj" htio izolirati u prošlost, kao da sve to nema veze s nama danas. Ako priča Slave Raškaj treba boljeti, onda treba boljeti danas, jer je ta priča ponovljiva. U tom smislu ona reklama - koja se obraća nama danas - jest vrhunac filma. Ako ona ometa ugodno konzumerističko gledanje uz kokice, onda je to poželjno. Ako se neki gledatelj tu odjednom osjeti "uhvaćen na djelu" i postane mu blago nelagodno, onda je ispunila svoju svrhu. Ako je konzumeristički kritičari istaknu kao glavnu manu filma, onda je ubola točno gdje treba. Ovo je film o jednom životu, a taj život nije "zabavni proizvod". Sve to, dakle, može razočarati sve one koji očekuju standardiziran,tipično ispripovijedan biografski film, "korektan proizvod", po mogućnosti s klasičnom opremom, uz dodatak klime, i po holivudskom JUS-u (to je ono prilagođavanje Hollywooda "našim standardima": tehnički nemoguća misija, ali vjekovna težnja). Ovo nije imitacija američkog filma, a bogme ni češkog. Ljudi koji su ga gledali ne nalaze mu lako uzore i ne razbacuju se imenima čim izađu iz kina. Kritičari pišu svašta, ali ne kažu "to mi sliči na ovo ili ono", i to nas sve veseli. Uostalom, zašto bi hrvatski film uvijek morao sličiti na neki drugi film? Naravno, ljude koji nemaju ladicu za ovaj film, a mentalno žive od pospremanja - sve to može i nervirati. No važno je da postoje i oni koje film apsolutno oduševljava. Kao autoru scenarija užasno mi je drago što je film takav, jer priča je pisana tako da to nekome bude važno, nekome točno određenom, a ne da svi kažu "nije loše" i odu na ćevape. Ovaj film će imati ljude koji će se zaljubiti u njega, to je već na premijeri u pulskoj Areni bilo jasno - a sad, da li će ovih ili onih u Hrvatskoj biti 10.000 ili 100.000, to ovdje ne može biti presudno pitanje, jer Slava Raškaj sigurno nije živjela zato da bi se oko nje zbrajale nule. Uistinu, sama odgovornost prema jednoj biografiji, prema jednom životu - ne dopušta da se od nekih stvari pravi vašar. Postoji još jedna stvar u tom scenariju. Iako je od vremena u kojoj se ova priča događa prošlo stotinjak godina, što nam se ne čini tako dalekom prošlošću - društvo toga doba nama je danas praktički nezamislivo. Slava Raškaj je došla iz provincije u Zagreb par godina prije nego su u Beču žene prvi put stekle pravo upisa na fakultet i to samo na Filozofski (1897.). Tri godine kasnije Franjo Josip je dekretom odredio da žene smiju studirati i medicinu, uz obrazloženje da su "bosanskim muslimanskim ženama potrebne liječnice", a ta carska inovacija šokirala je dekana bečkog Medicinskog fakulteta koji je, sa svim svojim autoritetom, tvrdio "da je ženski mozak manje razvijen od muškog". Bilo je to, rekoh, u Beču, a Slava Raškaj dolazi u Zagreb koji za Bečom, naravno, ponešto kasni u tim "novotarijama", a dolazi iz Ozlja koji, naravno, bitno kasni za Zagrebom, pa sad vi zamislite taj ulaz "u karijeru". Ona dolazi sama, dolazi kao žena, kao gluhonijema žena, nije čak ni aristokratkinja, nema neku lovu, živi po domovima, a želi se baviti slikarstvom. Sve u svemu, to je autsajderska pozicija poduplana na nekoliko razina. Stoga ne čudi što je literatura o Slavi Raškaj oskudna, što - osim slika - ima malo potvrđenih činjenica iz života, jer ona u to doba naprosto nikome nije bila bitna. Na nju se naprosto gleda kao na "jadnicu", na jedan licemjerno-humanitaran način, jer naravno da nikome od zagrebačkih fićfirića ne pada na pamet da će ta "jadnica" ostati u povijesti, a da će oni posve ispariti. Čitajući literaturu o Slavi Raškaj posebno me nerviralo što se taj ton o jadnici nesvjesno prenosio i dalje, već u doba kad su se, desetljećima nakon njezine smrti, krenule pisati monografije. Sve je opet bilo puno tog dirljivo-sažaljivog tona, sve nešto "ajme", pa sam se, na kraju krajeva, zapitao: koga mi to pokroviteljski sažalijevamo - pa ona je za sve njih bila kraljica! Oni to nisu znali, niti ih je zanimalo, pa su je više-manje ostavili da crkne, ali to ne znači da je ona bila jadnica, nego prije da je živjela u društvu jadnika. S tom mišlju sam krenuo u lik Slave Raškaj i to je, rekao bih, ono što je moj scenarij razlikovalo od prethodnih: ako se uhvatiš na taj lijepak o jadnici, imaš samo još jednu slikarsku "Brezu" i ništa više. Sjećam se kad sam Sanji Vejnović poslao scenu u kojoj je se Slava, kao teška autsajderica, sreće s etabliranim slikarom Čikošem. Tu se ona - iako bi se, po legendi, trebala držati kao jadnica - po scenariju drži "pomalo kao kraljica", a Vejnovićka je iz te didaskalije, rekla mi je poslije, napokon "ubrala" lik, i onda ga je tako, maestralno otpratila do kraja. Ljudi koji gledaju film kao stvar tehnike, pitali su se također - zašto u toj priči ima toliko Bele Čikoša (Miki Manojlović), koji je, tehnički gledano, samo njezin ljubavnik. Stvar je u tome da lik ne mora govoriti samo o sebi, nego može supstancijalno svjedočiti o drugome, tako da postane, na neki način, dvojnik njegove/njezine sudbine. To je u ovoj priči Bela Čikoš. Zamislimo opet onu osobu koja ne govori, koja ne sudjeluje u pjeni svakodnevnog trača, zamislimo njenu apsolutno autsajdersku socijalnu poziciju i fizički ograničenu komunikativnost. Zamislimo što je sve toj osobi - koja je, na neki način, potpuni stranac u društvu - mogla značiti jedna snažna veza. Razmišljajući o njezinoj biografiji, postalo mi je jasno da je bilo malo toga što ju je moglo držati u svijetu - i onda, kad je to nestalo, ona je izgubila kontakt. Raspad njenog svijeta, nakon čega je završila u "Državnom zavodu za umobolne", taj put u ludilo - to je bilo posebno teško zamisliti na ekranu. Bilo je potrebno dobiti taj osjećaj kidanja, to dizanje sidra što struže po dnu, sve dok se ne otputi u ništa. To je zapravo odigrao Miki Manojlović svojim odlaskom "u Ameriku", on je njezin svijet koji nestaje, i koji onda polako, iz podzemlja duše, stiže u ono što zovemo povijest. On postaje tragični glas, glas prožet krivnjom koji je ispraća se do danas, naš glas, glas promašaja, glas njezina nestajanja, glas misterija. Bilo je to jako teško zamisliti na ekranu. Pisao sam to, uz stalne dvojbe, misleći: može li se to uopće prikazati, kako doći do tih scena koje će dati to mutno, gluho kidanje, to deranje sidra po dnu, sav taj raspad… Radio sam brzo, priča se razvijala, posebno negdje od polovice, prema toj zoni ludila i svakih par dana nalazio sam se s Matanićem i pitao ga: "Misliš da može ovako?" On je ponekad dizao obrve, dosta smo razgovarali, ali na kraju bi rekao: "Ići će!" Neka mjesta bila su naročit problem, posebno kraj koji je u biografskom filmu, naravno, krajnje predvidljiv. Tu je trebalo, takoreći, održati priču preko smrti, da to ne ispadne tek puka smrt i gotovo, kraj. Svaka riječ iz Čikoševa ofa morala je zvučati u nijansu točno, kao da je riječ o notama. Tu sam, za relativno malo teksta, potrošio jako puno vremena, radeći bezbrojne varijante. Kad sam Mataniću napokon predao scenarij, imao sam, što se kaže, "dobar filing", ali paralelno i paniku: što će od toga ispasti? Jesmo se skužili? Hoće li to izgledati onako kako to kod nas obično ispadne, traljavo… Nisam imao iskustva s tim i nisam znao što film može napraviti od mog teksta: hoće li mu dodati vrijednost ili će mu je oduzeti? Hoću se li, poput nekih mojih kolega pisaca, morati od filma skrivati kad se snimi, pa okolo po birtijama pričati da je redatelj idiot i da ja to "uopće nisam tako napisao"? Znate kako to zna ispasti s hrvatskim filmom - događalo se da se scenaristi, koji imaju neko ime u književnosti, preko novina odriču blamaže na platnu. Jasno vam je: činjenica da pišem ovaj tekst, umjesto da se skrivam od filma, sama po sebi govori da nije ispalo tako. Matanić je to napravio sjajno i dignuo priču do maksimuma. Kad sam vidio film, ne samo da sam odahnuo, nego mi je postalo jasno da smo napravili veliku stvar. Kad mi je nakon projekcije u Puli prišla Tatjana Gromača i rekla da je "potpuno pod dojmom", a tako je i izgledala, i kad mi je kasnije Damir Karakaš, došavši iz Pariza, gdje je gledao novog Kusturicu, rekao - "Ovo je pet puta moćnije" - onda sam znao da to nije samo subjektivni dojam. Vremenom sam shvatio tko su ljudi koji vole ovaj film: oni su na strani Slave Raškaj, oni nisu konzumeristički mainstream, oni još uvijek shvaćaju film kao umjetnost, a ne kao granu industrije."
Na 14. Danima hrvatskog filma bit će prikazana dva uratka u kategoriji namjenskog filma: T-COM: HVALA BOGU! te
HRT ZVIJEZDE: ALEKSANDAR STANKOVIĆ.
29-10-2004.
FINE MRTVE DJEVOJKE bit će prikazane u sklopu programa najboljih balkanskih filmova Balkan boom
u Bukureštu od 12 do 14. studenog 2004.
22-10-2004.
DALIBOR MATANIĆ bit će član žirija na 6.Međunarodnom studentskom filmskom festivalu
u Beogradu.
15-10-2004.
FINE MRTVE DJEVOJKE prikazat će se na Kopenhagenskom gay and lesbian film festivalu
od 16. do 21.10.2004.
07-10-2004.
FINE MRTVE DJEVOJKE prikazat će se u Londonu na Closer Croatia film festivalu
koji će se održavati u elitnim londonskim Riverside studios.
26-09-2004.
FINE MRTVE DJEVOJKE su prikazane na Hrvatskoj radioteleviziji uz rekordan rejting od preko 50% gledatelja
što je više od najgledanije tv-emisije Dnevnik.
25-09-2004.
SUŠA je prikazana kao odabir najboljih filmova zapadnog Balkana na NORDISK PANORAMIu Reykjaviku.
24-07-2004.
Na 51. Pulskom festivalu 100 MINUTA SLAVE nagrađen je nagradom za najbolju sporednu mušku ulogu -
Vili Matula za ulogu Rapackog te Ana Savić Gecan za kostimografiju.
15-07-2004.
100 MINUTA SLAVE bit će prikazan na MOTOVUNSKOM FILMSKOM FESTIVALU ,
27.07.2004. u 21h na Kinu Trg.
28-06-2004.
100 MINUTA SLAVE otvorit će 51. Pulski festival, 16. srpnja 2004.
Od idućeg tjedna zaživit će novi site za 100 MINUTA SLAVE i to pri adresi: www.htnet.hr/100minutaslave
SUŠA je pozvana na filmski festival na Islandu.
05-04-2004.
Svečana njemačka premijera FINIH MRTVIH DJEVOJAKA održat će se 10. lipnja 2004.
u Munchenu gdje film, sinkroniziran na njemački jezik pod naslovom SCHONE TOTE MADCHEN
kreće u distribuciju u preko 400 njemačkih kino-dvorana.
|
