| Od kritike uglavnom pohvaljen kao dosad najbolji film Dalibora Matanića i uopće kao kvalitetan doprinos hrvatskoj kinematografiji, drama “Kino Lika” u nekoliko je dana od početka prikazivanja uskovitlala prašinu kakva se već dugo nije podigla oko nekog hrvatskog filma. Kritike i napadi usmjereni su ponajprije na izazovan prizor u kojem se jedna od glavnih glumica, Areta Ćurković, obnažena valja u blatu svinjca i poziva nerasta da s njom spolno opći. Hrabra i iznimno dojmljiva scena metaforički je izraz očaja junakinje koja žudi za ljubavlju i bliskošću koje ne može pronaći među malobrojnim stanovnicima izoliranog ličkog sela u kojem živi. Za izvrsno ostvarenu debitantsku filmsku ulogu, glumica Dječjeg kazališta u Osijeku na Pulskom je festivalu nagrađena nagradom “Breza”, uz obrazloženje: “Za umjetničku hrabrost koja je bila potrebna pri tumačenju dotičnog lika i ljudsku hrabrost pri izlaganju vlastita tijela opasnostima glumačkog zadatka“. Poziv na bojkot filma javno je odaslao don Anđelko Kaćunko, a Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava zatražio je zabranu prikazivanja filma zbog “do sada nezabilježene filmske diskriminacije žena u našoj zemlji” implicirajući kako je redatelj, iskoristio “neškolovanu glumicu” Aretu Ćurković jer “vjerojatno, nijedna školovana glumica nije pristala na takvo javno (samo)ponižavanje”. • I don Kaćunko i Ured za ravnopravnost spolova spominju kako sporna scena prkazuje “višeminutni uspješan seksualni odnos žene sa svinjom”. Čini se da film nisu gledali. Razjasnimo odmah – je li riječ o “uspješnom seksualnom odnosu”?
– Oni koji su vidjeli film znaju o čemu je riječ. Pozivam sve ridikule ove zemlje da nas i dalje napadaju jer mislim da će na taj način pozvati sve normalne ljude da nakon dugo vremena odu u kino pogledati hrvatski film. • Je li Vas iznenadio “službeni” poziv na zabranu filma?
– Istina, mislio sam da su takva vremena prošla. Vjerujem u moderno društvo i svaki takav pokušaj podsjeća me na neka čudnija vremena. Zanimljivo je u ovom dijelu Europe 2008. g. vidjeti kako netko pokušava zabraniti neki segment umjetnosti. Kako se normalni ljudi smiju takvim pokušajima, to sve može ići samo u našu korist. • Plakat za film je maštovit i provokativan. No, ne čini li Vam se da je s tekstom “Oš me jebat?” kao svojim najuočljivijim dijelom ipak malo odviše vulgaran i nepristojan, s obzirom na to da je riječ o velikim plakatima istaknutima na ulici, koje svatko može vidjeti?
– Kad ljudi koji vide film shvate koliko je ta rečenica u filmu krucijalna, taj tekst iste sekunde prestaje biti vulgaran. Inače mislim da smo manje opasni po djecu od plakata političkih stranaka. • Je li bilo problema s plakatom?
– Bilo je prezabavnih situacija. Npr. u Zagorju smo optuženi da uništavamo regionalni turizam, u Puli su nas i zabranjivali, u Zagrebu prozivali. U svakom slučaju, plakat koji se primijeti očito je plakat koji je obavio svoju funkciju. 
• Je li riječ o provokaciji radi provokacije ili se iza “Oš me jebat?” krije neki “dublji smisao”?
– “Oš me jebat?” u ličkoj zabiti zapravo znači “Volim te”, i ta je rečenica prijelomni trenutak u filmu kad Mike odbije Olgu. Ona malo-pomalo gubi oslonac u potrazi za ljubavlju i na kraju se odlučuje za očajnički potresni čin o kojem sad već cijela Hrvatska priča. Vjerujem da ljudi, kad vide film, shvate koliko ta rečenica ima puno dublji smisao od čiste provokacije. • U filmu se puno se komunicira psovkama. Je li to doista tako?
– To je svakodnevica, znam to po svom pokojnom djedu, Ličaninu. Sve je išlo kroz psovku. Asketski način života ne dopušta fini način razgovora, treba što efikasnija metoda da se obračuna sa stokom koja neće slušati i slično, tako da je to stvarno vezano uz taj kraj. Mi smo dolje, na snimanju, shvatili da i babe psuju kad je loše vrijeme. • Koliko ste vremena posvetili istraživanju Like?
– Sva moja obitelj je otamo i neke crtice, dijalozi, priče u filmu su direktno, doslovno familijarne. To su sitnice koje sam milijun puta čuo u obiteljskom krugu. Tako da nisam trebao posebno istraživati, nego artikulirati nešto što sam davno memorirao. I onda se to otvorilo i jako fino povezalo s knjigom Damira Karakaša prema kojoj je film snimljen, koji u principu ima sličan dožviljaj svega toga. • Dosta skladno ostvaren je spoj realizma i tihog nadrealizma.
– Čim se makneš iz grada u izolaciju, i vrijeme i prostor dobivaju neke nove definicije. To tu probija van tako da diktira najobičnijim životnim uvjetima da postanu bizarni i otklonjeni od neke realne definicije. Ljudi se počnu ponašati poput životinja, a sve zbog usamljenosti, zbog potrebe za drugim ljudima. U tako suludim uvjetima malo frcaju iskre, događaju se nevjerojatne stvari za koje bi rekao da su izmišljene da ih nisi vidio i doživio. • Bi li se moglo reći da je osnovna tema filma razmišljanje o skučenosti?
– Ti bi ljudi, protagonisti ovoga filma, mogli živjeti u Tokiju, ali njihov je najveći problem to što su ograničeni svojim okruženjem, uvjetima koji su njihovu intimu oblikovali tako da se mora prilagoditi prostoru u kojem jest. I imaju to prokletstvo pripadnosti. Čak i ovi koji imaju neku priliku otići u svijet i svjesni su da bi negdje drugdje možda mogli živjeti bolje, osjećaju da moraju ostati u tom kraju, da je to njihova činjenica. 
• Kako film prolazi u Gospiću, mjestu u kojem ga mogu gledati oni o kojima film najneposrednije govori?
– Nakon te lude premijerne gospićke noći, koja je krenula s nelagodom a završila općom pozitivom, događa se ono čemu smo se potajno nadali. Naime, kako su likovi u filmu tretirani ravnopravno kao da žive bilo gdje na svijetu, tako je i gospićka publika reagirala napredno kao i bilo koja drugdje na svijetu. Kažu da nijedan film nije bio toliko gledan i da takav interes nije vladao još od “Žikine dinastije”... Poznajem dosta dobro lički mentalitet – da imaju nešto protiv filma ili da ga se boje, oni ga ne bi išli gledati. Ovako sam ponosan na Ličane i na malo, predivno kino “Korzo” u Gospiću. • Koje prikazivanje filma je Vama osobno bilo najuzbudljivije – Pula, Sarajevo, Gospić, Zagreb – i zašto?
– Pula gotovo uvijek ima element aposolutne premijere, doslovno prvog javnog prikazivanja, i smatram je najdivnijim prostorom za opipavanje bila publike, a tako je bilo i s Likom. Nećemo zaboraviti kako je publika zajedno s ekipom šutke slušala Aretu Ćurković kako pjeva do kraja odjavne špice. Gospić je nešto što će se sigurno pamtiti zauvijek. Ako ikada budem kao neki starac pisao memoare, ta premijera će imati posebno mjesto. Naime, došli su ljudi koji su prvi put u životu ušli u kinodvoranu, došli su ljudi koji nisu navikli gledati filmove koji su teški i zahtijevaju angažman. Na kraju, došli su ljudi koji su se suočili sa slikom moderne Like i zato je njihova iskrena pozitivna reakcija na kraju filma toliko vrijedna. Usudio bih se reći da je ta projekcija imala posebnu filmološku vrijednost.
| 
