|
dalibor matanić: nije nam bio cilj ismijati ličane - slobodna dalmacija |
|
Nedjelja, 05 Listopad 2008 12:40 |
|
IZNIMNO DAROVITI HRVATSKI REDATELJ ČIJI SE KONTROVERZNI FILM “KINO LIKA” UPRAVO PRIKAZUJE U KINIMA IZAZIVAJUĆI BURNE REAKCIJE  | | Dalibor Matanić: Intima naših likova istovjetna je intimi ljudi koji žive u Tokiju, Kopenhagenu, Foči, di god / Davor pongračić |
| ‘Liku’ nismo snimali kao veliki umjetnici koji su odlučili malo otići na selo i ismijavati lokalne ljude. Bili smo ponizni pred njima, kamera je uvijek ‘čekala’ da nam se otvore | | PIŠE MARKO NJEGIĆ |
Na prvom predavanju na Akademiji dramskih umjetnosti Daliboru Mataniću rečeno je da zaboravi da će snimati filmove. Mladome Dadi to je više bilo smiješno nego što bi razvilo nekakav inat. Kad je upisao fakultet, on je htio da što brže prođe ta studentska faza kako bi napokon mogao raditi svoj posao. Danas ga, neovisno o zlogukim prognozama profesora, Matanić radi. I to sjajno. Nakon debija s “Blagajnicom”, jedan od najtalentiranijih i najhrabrijih hrvatskih redatelja oduševio nas je modernim klasicima poput “Sto minuta Slave”, “Volim te” i naročito “Finih mrtvih djevojaka”. Kontroverze koje su pratile potonji uradak u očima licemjernih purista zakačile su se i za Matanićevu frišku “Kino Liku”. Pogledajmo zašto... Premijera “Kino Like” u Gospiću sada je iza Vas, a od nje ste najviše strahovali. Je li bilo treme i napetosti dok se film vrtio? Kako su Ličani u konačnici prihvatili film, a kako politička vrhuška? Bilo je nemirno dok ljudi nisu ušli u dvoranu. Nisu znali točno što ih čeka, danima prije sam pokušao navigirati stvari preko lokalnih medija, objašnjavajući kakav je “Kino Lika” film. Rekao sam im da je ovo film o ljepoti ljudi koji se hrvaju sa svakodnevnim problemima u modernoj Lici, a ne film o ljepoti ličke prirode. Pritom sam napomenuo da sam zadnja osoba koja bi se izrugivala nekom iz tog kraja. Kad su ljudi ušli napokon i sjeli, rekao sam im da postoje filmovi koje zaboraviš odmah čim izađeš iz kina, a postoje i oni koje dugo, dugo pamtiš. E, takva je “Lika”. Tako je i bilo te gospićke večeri, nekako se na kraju sve “prebacilo” u pozitivu. Film je definitivno pogodio ljude, možda i nisu navikli gledati tako tešku materiju, ali bili su mirni, mirni i veseli. Političari bi vjerojatno radije imali film koji obiluje znamenitostima kraja, koji malo (poput politike) ublažava stvari i koji mogu pokazivati turistima nakon što obiđu Teslin memorijalni centar. Ali moram istaknuti gradonačelnika Gospića koji je vrlo, vrlo pametno zaključio da mu je, bez obzira što bi njima možda bila draža varijanta idiličnijeg prikaza Like, razumljiv naš pristup i kako oni jednostavno moraju stati uz film i pokazati ga, jer tim činom bit će napredniji od mnogih većih sredina. Tko zna, možda se i budemo prikazivali dežmekastim austrijskim turistima ili češkim kamikazama nakon što nauče sve o Teslinu životu... Damir Karakaš kazao je kako ovo nije film koji generalno opisuje i simbolizira Liku i Ličane, već bi se radnja mogla odvijati i u nekim egzotičnim krajevima, tipa Transilvaniji. Što Vi kažete? Apsolutno točno, cijelo vrijeme naglašavam kako je intima naših likova istovjetna intimi ljudi koji žive u Tokiju, Kopenhagenu, Foči, di god. Izolacija je ono što ih primorava da se služe nekim drugim kodovima ponašanja. Najbitnije jest da nisu “hillbillyji” iz “Oslobađanja”, već ljudi koji pokušavaju ublažiti svakodnevnu nesreću - neki uspiju, neki ne, ali ono lijepo u njima je što bar pokušaju. Glad za ljubavi je svugdje ista. Zato ljudi toliko osjećaju film. Nismo ga snimali kao veliki umjetnici koji su odlučili malo otići na selo i ismijavati lokalne ljude, bili smo ponizni pred njima, kažem da nam je kamera uvijek bila ispod njih i “čekala” da nam se otvore. Lička izolacija prema Hrvatskoj je slična kao hrvatska izolacija prema svijetu. Zbog izolacije neke stvari teže funkcioniraju, a opet, neke lijepe stvari ostaju sačuvane. Zbog čega ste se odlučili ekranizirati baš Karakaša, a ne, recimo, Antu Tomića koji je filmski jako “in”? Odgovoriti na ovo pitanje mogu i protupitanjem: zašto sam slušao Joy Division, a ne neki drugi band? Poštujem svačiji rad i drago mi je da se s tolikim žarom analizira suvremena hrvatska književnost. Damir Karakaš, poput Roberta Perišića, Vlade Bulića i drugih, čini vrh hrvatske književnosti ne samo po književnim dosezima, već i po načinu komuniciranja s javnošću. On je osoba koja bježi od tzv. kulturnih krugova, udruga, svega onoga što nakon nekog vremena postaje kontraproduktivno kvaliteti pisanja. Sviđaju mi se ljudi koji se maknu u stranu i rade svoj posao. Damir može biti na ponos hrvatskoj književnoj sceni jer svoje stvari radi s jako puno instinkta, a s jako malo kalkuliranja. To me je vjerojatno i privuklo. Plus što sam stalno imao želju napraviti film o Lici. Kako je bilo režirati Karakaša, ima li glumačkog potencijala i je li istina da su iz finalne verzije filma ispale neke erotske scene za koje se posebno namučio? Imali smo u planu prolog za film i, kad smo ga krenuli raditi, shvatio sam da je to materija “za ekipicu”, da je to vrlo cool, atraktivno i da iste sekunde postaje bitnije od likova. Odmah sam to bacio van, nismo ga ni nastavili snimati. “Kino Lika” je film gdje su jedino ljudi bitni, sve ono suvišno bacao sam van. To je bio jedini put da se temeljito prikažu njihova nesreća i usamljenost. Damir je razumio moj poriv, a na kraju i nije mu bilo mrsko snimati scene gdje ga lokalna pastirica oralno obrađuje, pa makar to završilo samo u reklami za film. U knjizi je posebno degutantna scena seksa sa svinjom koja nas sa jumbo plakata pita “Oš me jebat?”. Zbog čega tako “radikalna” reklama? Ide li se to možda tragom Hribara i onoga “Kurac od ovce” iz “Muškarca bez brkova”? Karakaš ima lijepo objašnjenje kako u Lici, u zabačenim selima, “Oš me jebat?” znači “Volim te”. Kada žene dođu do stupnja gdje moraju pokazati naklonost, to funkcionira nekim novim, ličkim kodovima. I zato se u prvi tren to čini agresivno marketinški. No, kad pogledate film, shvatite da je ta rečenica duboko utkana u film. To je vjerojatno i najbitnija rečenica u filmu, inače ona se u filmu ne odnosi na svinju već na lik Mike kojeg glumi Krešo Mikić. Taj “Oš me jebat?” je sukus cijele gladi za ljubavi, vječne potrage, često osuđene na propast, kako na selu, tako i u gradu. Od knjige ste uzeli ono “Zabranjeno za djecu i malograđane”. Računate li da će, suprotno tome, u kina pohrliti baš djeca i malograđani? Jedna novinarka je lijepo zaključila da bi ona “Liku”, koliko god šokantna bila, prikazivala po srednjim školama, neka se mlađi susretnu s takvim temama. Mala djeca neka malo pričekaju, a kao i svugdje, malograđani su najveći problem, znate one ljude koji, kad čuju da cura svrši sa svinjom, bježe glavom bez obzira. Ali ja istinski vjerujem u ljude, vjerujem da je većina kinopublike normalna i da će nam dati povjerenje. Zato me i veseli toliki interes za film. Je li “Kino Lika”, po Vama, više “lički Amarcord” ili “lička Taxidermija”? Možda je po duhu vremena bliža drugom filmu zato što pričamo o modernoj Lici, bez uljepšavanja stvari, i na taj način Lika postaje suvremeni europski film. Međutim, za razliku od “Taxidermije”, mislim/nadam se da smo ipak puno, puno emotivniji. Palfi je ipak napravio koncept film, draži mi je njegov “Hukkle”, mi smo maknuli gotovo sve moguće formativne varijante ne bi li likovi ostali neokrnjeni...  | | Osječka glumica Areta Ćurković u filmu ima snažnu ulogu nesretne djevojke Olge |
Oduvijek ste smatrali kako su glumci najjače redateljevo oružje. U Vašim filmovima to su - glumice. Evo i u “Kino Lici” Areta Ćurković ima, vele, snažnu ulogu “u rangu Kathy Bates”. Odakle takva fascinacija ženskim likovima s obzirom i na “Blagajnicu”, “Fine mrtve djevojke” i “Slavu”? Koliko se sjećam, Kathy Bates glumi psihopata, a Areta Ćurković glumi nesretnu mladu ženu. Od početka tvrdim da su ženski likovi suptilniji i da se turbulentno vrijeme u kojem živimo bolje prikazuje kroz žene, koje su i filmski i životno intrigantniji spol. Areta Ćurković je apsolutno otkriće, digla je ljestvicu glumačke hrabrosti na neke nove visine. Dobro je da ta cura iz Osijeka postane uzor mlađim kolegicama, dobro je da u vrijeme trivijalnih serija i sapunica mladi ljudi vide kako se “gine” za ulogu i film. Jedini put kad je muškarac imao glavnu ulogu bilo je u “Volim te” (Krešo Mikić), i to namjerno, da se što točnije opiše moderno društvo, gdje se brišu granice između spolova. Jako je lijepo vidjeti kako kolege imaju potrebu prići Areti i imaju joj potrebu čestitati, podijeliti ove trenutke s njom. Tu smo uspjeli napraviti korak dalje i nadograditi knjigu. Kako većina, uključujući i Karakaša, kaže - onog trenutka kad Olga (Areta) krene u svinjac, tada je toliko lijepa i niti jedna manekenka joj nije do koljena. Ljudi ne skrivaju oči na toj šokantnoj sceni o kojoj se priča, već plaču, to je dobar znak. Kakva su Vam uopće očekivanja? Kojom biste brojkom gledatelja bili zadovoljni? Volio bih da se odlijepimo od prosječnih bljedunjavih brojki s kojima se muče i domaći i hollywoodski filmovi. Kako ide prodaja filma “vani”? Je li vam put možda pripriječila kritičarka “Varietyja”, koja je napisala da je film “predug, nejednakog tona, izaziva puno gađenja i jako malo empatije za svoje likove, zbog čega ga je teško gledati, a još teže voljeti”? Ta kritika je napisana zato što nismo dali film na festival koji je pod patronatom ljudi iz “Varietyja”. Čuvajući međunarodnu premijeru u Sarajevu, odbili smo nekoliko festivala uključujući Wiesbaden, Karlove Vary te spomenuti. Mislim da normalnom, dobronamjernom gledaocu ne bi palo na pamet uspoređivati ulogu Arete Ćurković s onom Kathy Bates... Srećom, ima i drugih kritičara. Moram istaknuti da većina najbolje reagira na “Liku” od svih filmova do sada. Što je sljedeće za Dalibora Matanića? Dva su filma preda mnom. Jedan je dugospominjani “Majka asfalta”, veliki ep o otuđenju Zagreba. Drugi film je inspiriran samim snimanjem Like. Naime, kad jednom odete snimati u prirodu, teško je odoljeti, a da se tamo ponovo ne vratite. Glumcima sam govorio: pogledajte koji smo srećkovići, snimamo pet-šest tjedana u netaknutoj prirodi - kao da nas je netko nagradio. 5 kratkih komada- Joker – Heath Ledger ili Jack Nicholson? Prije bih pitao - Burton ili Nolan?. Ipak - Burton. Nolan je korektan, zanatski fin, a Burton je ipak raščupan i lud. Naročito drugi “Batman”, koji mi je najdraži. No oba Jokera su dobra. Šteta za Ledgera. - Mlade nade - Ellen Page ili Kristen Stewart? Hm. Ellen Page, valjda. Ne znam zašto. - Stari klasici - Ingmar Bergman ili Michelangelo Antonioni? To su toliko genijalna imena da ih je teško razlučivati i odvajati. Antonioni mi je bliži srcu i njegova “Noć” ima posebno mjesto. U svakom slučaju, treba ih obojicu gledati, kompletan opus - puno bitniji filmovi od Tarantina i sličnih. - “Planet terora” ili “Otporan na smrt”? Oba su simpa, svaki na svoj način. Ipak, bez obzira što mi je “Planet terora” žanrovski draži, “Otporan na smrt” ima divne dijaloge, divne glumice, stvarno je zabavan i dao bih mu prednost, mislim da će se dulje pamtiti. - Najbolja scena ženskog poljupca, naravno ne računajući vaše “Fine mrtve djevojke”? Tu je konkurencija velika. Zbilja je teško izdvojiti neki specijalan poljubac, no zanimljivo mi je kako tzv. hladni redatelji poput Cronenberga rade najerotičnije ljubavne scene. |
Miksanje (s) Niki BelucciNekoliko ste se puta okušali kao DJ. Biste li voljeli miksati (s) Niki Belucci? Vrlo bih volio miksati s Niki. Vidio sam par njezinih filmova i mislim da je talentirana i kao glumica i kao DJ-ica (smijeh). |
|
|
sedativ i pljuska - vijesti iz liliputa, jutarnji list, jurica pavičić |
|
Subota, 04 Listopad 2008 16:38 |
 | Sedativ i pljuska
| |  |
|
Ljudi kojima je rat frižak nemaju potrebe gledati na ekranu rat i tek sada dolazi vrijeme kad se ratni film može uobličiti kao ‘pulp’
Ako je oko hrvatskog filma posljednjih godina vladao nesvakidašnji mir bez afera, onda je ove jeseni toj idili došao kraj. Beskofliktni cvijetnjak hrvatske filmske kulture u nekoliko se rujanskih tjedana pretvorio iz neuzbudljive bašče u predmet polemičkog požara.
Osoba koja je otvorila taj novi hrvatski “kulturkampf” zove se Neda Balen i razmjerno je nepoznata aktivistica jedne udruge za ravnopravnost spolova. No, poziv gospođe Balen da se filmu “Kino Lika” zabrani prikazivanje zbog tobožnjeg (a zapravo nepostojećeg) “seksa sa svinjom” samo je vršak jednog mnogo šireg pokreta, amorfnog gibanja koje se mjesecima primjećuje u konzervativnijem hrvatskom tisku. Cijeli niz autora posljednjih je mjeseci izišao s tekstovima koji u većoj ili manjoj mjeri izražavaju građansko negodovanje zbog hrvatskih filmova, dramskog pisma i proze.
Za filmaše to nije novost. Puno desetljeće oni su uz rijetke iznimke bili predmet javnog skandaliziranja. Tijekom čitavih devedesetih, hrvatski je film bio izvor općeg nacionalnog nezadovoljstva. Hrvatskoj se kinematografiji tada spočitavalo laskanje vladajućoj ideologiji, mlakost i nedostatak bodlje. Vrijedno je primijetiti koliko se u deset godina svijet promijenio: hrvatski film (ali i dramu) danas se napada da su mračni, ekscesni i prekritični, da ne pokazuju “svjetlo na kraju tunela” i da biraju prikazati ono što je u Hrvatskoj loše i ružno. Filmovi s više novca
| Jugoslavenski ratni filmovi radili su se za pet puta veću državu, s tim da je producent s filmom mogao lijepo zaraditi |
Prva autorica koja je na taj način optužila novu kulturnu scenu za “mrakaču” bila je teatrologinja Sanja Nikčevićkoja je tijekom rujna u višedijelnom otvorenom pismu dramatičaru Mati Matišiću objavljenom u dvotjedniku Vijenac prigovorila piscu i novoj hrvatskoj drami prekomjerni pesimizam. U istom broju dvotjednika Matice hrvatske pojavio se i temat filmskog kritičara Josipa Grozdanića koji je analizirao dosadašnje filmove o ratu devedesetih i požalio se kako je u tom korpusu premalo filmova s pozitivnim herojima koji bi bili privlačni publici. Gotovo istodobno, istaknuti romanopisac Pavao Pavličić u svom je komentaru u Večernjem listu također hrvatskom filmu prigovorio negativno slikanje društva. Postavljajući pitanje zašto se mnogi hrvatski filmovi bave Bosnom, Pavličić (po mom sudu točno) piše kako naši ljudi ne vjeruju da hrvatske priče mogu biti relevantne i važne. Ali, tada skače u zaključivanju i konstatira kako hrvatski film ružno oslikava društvo jer se to Zapadu sviđa, što je zapravo u kontradikciji s prethodnim, a pomalo i uvredljivo, jer Pavličić ne razmišlja o tome da “negativitet” može izlaziti i iz autentičnog afekta. Oba komentatora - premda se bave različitim temama - pozivaju se međutim na isti autoritet: osječkog oskarovca i holivudskog producenta Branka Lustiga. Lustig je naime u više skorašnjih intervjua iznio analizu hrvatske filmske industrije koja uvelike odaje mentalitetnu smjesu socijalističkog “organizatora filma” i “barbe iz Amerike”. Lustig je tako svojedobno sugerirao da se u nas snima manje filmova s više novca - ne shvaćajući da je upravo to stvorilo lopovluk i šund devedesetih - a nedavno je i on prigovorio hrvatskom filmu nedostatak heroja i afirmativnih ratnih priča. Izrečena iz usta čovjeka koji na polici ima Oscara - ta teza poslužila je kao kišobran za estetsku rekonkvistu. Je li - dakle - hrvatski film doista postao premračan, kritizerski i mazohistički, da li on zaista blati nacionalni obraz, a u zamjenu za bijedni termin na kakvom bjelosvjetskom festivalu? Iskreno, teško je na to pitanje odgovoriti potvrdno. Hrvatski film i drama, naime, još su uvijek prava kamilica prema načinima reprezentiranja društva u drugim, čisto komercijalnim medijima. Nisam još vidio hrvatski film i približno strašan kao kloaka što nas zapahuje iz novinskih crnih kronika. Ni jedan hrvatski film ne može se po tmastom pesimizmu mjeriti sa Škorinim “Sude mi”, Thompsonovim “Prijateljima” ili “Šamarom” Hladnog piva. A riječ je o djelima koji su se u golom tržišnom ambijentu prodavala u enormnim nakladama i koja su očevidno predmet identifikacije stotina tisuća. Namjerno navodim autore i desnog i lijevog ideološkog spektra, jer mislim da - paradoksalno - imaju nešto srodno: artikuliraju neku vrstu “hrvatskog bluesa”, kolektivnog društvenog osjećanja da smo razočarani i da smo očekivali bolje. Neki od tih umjetnika - pogotovo “desnih” - to “bolje” vide u pasatizmu i sa sentimentom evociraju ratne devedesete kao doba čistog idealizma i nacionalne pretpolitičke sloge. Upravo zato, konzervativnoj kulturnoj kritici najnepodnošljiviji su filmovi koji ružno slikaju rat - ako, naime, domaći konzervativni diskurs i priznaje da su ideali izdani i da nam vladaju “čudni ljudi čudna imena”, rat je ono što je u njihovom svijetu neupitno bijelo. Dugo sam vjerovao kako u stalnim prigovorima kako hrvatska kultura “ne proizvodi heroje” postoji neizrečena žudnja za nečim što bi bilo nalik partizanskim filmovima preko kojih je titoistička Jugoslavija ovjekovječivala svoj konstitutivni rat. Žudnja za takvim “domovinskim Mirkom i Slavkom”, ako uopće postoji, po mom sudu sasvim je legitimna. Međutim, postoji cijeli niz objektivnih razloga zašto ta želja - bar u filmu - mora ostati neuslišana. Prvi od njih je povijesna distanca. Ljudi zaboravljaju da od “Slavice” pa do 1956. u Hrvatskoj nije snimljen niti jedan ratni film, te da je razdoblje velikih ratnih spektakala u Jugoslaviji počelo tek nakon 1960. godine. Ljudi kojima je rat frižak nemaju potrebe gledati na ekranu rat, i tek sada dolazi vrijeme kad se ratni film može uobličiti kako “pulp” za poslijeratnu generaciju. Drugi problem je ekonomski. Jugoslavenski ratni filmovi radili su se za pet puta veću državu s razmjerno autarhičnim medijskim prostorom i u studijskom sustavu koji je imao tržišne elemente: producent je ratnim filmom, naime, mogao lijepo zaraditi. Thompson kao akcijski hit
U malenoj i kulturno visoko koloniziranoj Hrvatskoj takvo što nije moguće. Sviđalo se to nekom ili ne, bilo koji audiovizualni komercijalni proizvod u nas ovisi o zbiru bivših jugoslavenskih tržišta, to znači da iz igre odmah ispada bilo koja tema koja dodiruje susjedske kontroverze. Patriote će to užasnuti - ali, to je okrutna realnost!
No, čak kad bi se i našao umješan obrtnik koji bi snimio “filmskog Thompsona”, akcijski hit iz Domovinskog rata (koji bi vjerojatno nalikovao novim ruskim ratnim filmovima, poput “Devete čete” ili Balabanovljeva “Rata”), nisam siguran da bi konzervativna kritika time dobila ono što želi. Jer, njezina estetska ideologija je u biti elitistička, u njoj se zna što je “visoko” a što “nisko” i ne može iskreno cijeniti “trivijalu”. Njezina neuslišana čežnja su velebne afirmativne drame, kič-filmovi o “ljudima koji nadilaze poteškoće”, dakle ona vrsta filmova s kojima studiji zasipaju publiku uoči Oscara, filmovi koji izvana imaju zakačen pedigre visoke kulture, ali su zapravo laki za žvakanje.
Štos je da takvi filmovi u našem kontekstu ne bi ispunjali nikakvu svrhu osim udovoljavanja malograđanskoj ugodi. Ne bi bili umjetnički relevantni, ne bi prodrli u svijet, a kod kuće ne bi bili gledani. Ne bi među ostalim i zato što ne artikuliraju ono osjećanje koje je u ovom društvu kulturna dominanta, a to je osjećanje prevarene ljutnje. To osjećanje - dakle, taj neposredovani crnjak - ono je što je u ovoj zemlji najzdravije i što je može natjerati da se drmne. Ako kultura to može posredovati, onda nam radi dobro. Između apaurina i pljuske, koji je put bolja pljuska.
|
|
|
provjerite je li skandalozan: kino lika stiglo u kino karaman - slobodna dalmacija |
|
Subota, 04 Listopad 2008 11:53 |
|
FILM DALIBORA MATANIĆA O KOJEMU SE PUNO GOVORI KONAČNO JE DOŠAO I U GRAD POD MARJANOM Splitsko kino Karaman, znaju svi koji tamo povremeno odu, malo je intimno kino od 200-injak mjesta koje napune samo razvikani naslovi, i to u udarnim terminima vikenda. Pa ipak, ovoga četvrtka u predvečernjem terminu, bilo je ugodno popunjeno. Što je još neobičnije – na domaćem filmu! “Kino Lika” je razlog, naravno. Baš kao u onoj pjesmi Davida Bowieja, Is There Life on Mars? - Micky Mouse je postao krava. Odnosno, “Matanićeva svinja” u međuvremenu je postala veća od bilo kojeg jumbo plakata uz magistralu.  | | Matanić na snimanju Kina Lika |
Svi su čuli za famoznu scenu kojoj lik osječke glumice Arete Čurković društvo traži u svinjcu. I ponavljamo ono što smo već rekli, nema tu ništa skandalozno. Prizor u oboru svinjca svojevrsna je kulminacija i čini dio emotivnog lanca koji veže sve stanovnikeKarakaševe zbirke priča i Matanićeva filma. I kad smo već kod toga, učinkovitije nego u svim dosadašnjim Matanićevim naslovima. Karakaševi likovi su više-manje tipična domorodačka galerija koja u pisanim i filmovanim formama zbog efekta nerijetko dobije konture “jače” od vjerodostojnih. Doda im se malo. Aretu Čurković u ulozi pretile i osamljene djevojke Olge, Ivu Gregurevića u ulozi šturog i škrtog Jose, Jasnu Žalicu kao Josinu ženu koja se bori za bolesnog sinčića,Krešu Mikića kao retardiranoga golgetera Miku i Danka Ljuštinu u ulozi Mikina oca. Kao neki Amiši u negativu, njihovi likovi žive zbilju neovisno o okvirnim zbivanjima, kao što je ovdje referendum za ili protiv europske integracije. To je, pogodili ste, perspektiva bez iluzija, nesretna i smrknuta, iz koje strši tek poneki lik, poput oportunističkog i pomalo štetno karikiranog lika liječnika Milana Pleštine. Ali kamera Branka Linte, stalnog Matanićeva snimatelja, sve je ovila u dosljedan sivo-plavi i decentrirani kadar. U panorami domaćeg filma to je izrez i boja koji možda najbolje ilustriraju modni iskaz raspoloženja među ljudima. Jakov Kosanović |
|
Last Updated ( Subota, 04 Listopad 2008 16:38 )
|
|
lika u kinu - www.hrt.hr, dražen ilinčić |
|
Srijeda, 01 Listopad 2008 22:40 |
|
Lika u kinu Jesenska kulturna zbivanja uzimaju zamah, i već se rodio jedan skandal: film Kino Lika Dalibora Matanića uzrujao je neke gledatelje, ali, što je zanimljivo, i neke koji ga nisu gledali, no o njemu su – dovoljno čuli.
Napadi na film kreću se od toga da ponižavajuće prikazuje Ličane i život u tom kraju, pa do toga da ponižavajuće prikazuje žene. Film sam gledao ljetos, na festivalu u Puli, i prilično mi se svidio; no, da i nije, svejedno je teško podržati komentare tipa da film (knjiga, izložba…) nekog ne prikazuje "dovoljno dobro". Takvo razmišljanje podrazumijeva da postoji neki način prikaza ljudi, pojava i stvari koji je jedini točan, istinit i prihvatljiv. I koji je pun superlativa, cvjetnih livada, u kojem nema konflikta, dvoznačnosti, sumnje… Samo da se podsjetimo, jedan od pravaca što se razvio kao posljedica takvog načina razmišljanja zvao se socijalistički realizam.
Iako i osobno poznam pisca Damira Karakaša, po čijoj je prozi snimljeno Kino Lika – i premda sam njegove "ličke priče" slušao često iz prve ruke, onako usput i u prolazu, na hodniku "Večernjaka" gdje smo zajedno radili devedesetih – kad sam gledao film nisam ga nužno doživio kao isključivo "ličku priču". To je jednostavno dosta potresan prikaz jednog izoliranog svijeta u kojem se teško živi, ali to može biti i u Lici, u nekoj pokrajini Rusije, u nekom zabačenom kraju SAD-a ili bilo gdje na svijetu. Što se tiče prikaza najintrigantnijeg ženskog lika u filmu, to sam isto prihvatio kao sudbinu i portret jedne žene, u tom specifičnom kontekstu, a ne kao napad ili ismijavanje ili vrijeđanje cijelog ženskog roda…
S druge strane, kao što ona stara ali nikad izlizana izreka kaže – samo neka se priča, pa makar i dobro. Toga je svjestan i redatelj Matanić, jer polemika oko filma zagrijava zanimanje gledatelja. Tako će cijela Lika dospjeti ne samo na film već i u – kino. |
|
Last Updated ( Srijeda, 01 Listopad 2008 22:42 )
|
|
matanićev film kino lika je važno umjetničko djelo - index.hr |
|
Srijeda, 01 Listopad 2008 18:35 |
"Matanićev film Kino Lika je važno umjetničko djelo""Matanićev film Kino Lika je važno umjetničko djelo"  HRVATSKI AUDIOVIZUALNI CENTAR (HAVC) odgovorio je na zahtjev Društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava, kojim se traži zabrana prikazivanja filma "Kino Lika", redatelja Dalibora Matanića, u hrvatskim kinima. Ravnatelj HAVC-a, Albert Kapović, komentirajući pismo Društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava, poslano predstojnici Ureda za ravnopravnost spolova, Heleni Štimac-Radin, rekao je kako HAVC, javna ustanova koju je temeljem Zakona o audiovizualnim djelatnostima osnovala Vlada Republike Hrvatske, u svrhu sustavnog promicanja audiovizualnog stvaralaštva u Republici Hrvatskoj, podržava Matanićev film "Kino Lika" te kako se takvo stajalište temelji na hrvatskom Ustavu, u kojem jasno stoji da se "jamči sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva". Kapović isto tako ističe da je sloboda govora, a u tom kontekstu i umjetničkog stvaranja, vrhunska društvena vrednota koju treba trajno promicati i štititi, te da se civilizacijska razina svakog društva može precizno mjeriti odnosom prema toj slobodi. "Mišljenja sam da je film `Kino Lika` važno umjetničko djelo. Vjerujem da će ovaj film imati uspješan život u domaćim kinima i na međunarodnim festivalima", naveo je Kapović, dodajući kako o tome kakve su reakcije publike i interes stručnih žirija za film, govore prepune dvorane na projekcijama u Gospiću i Zagrebu kao i međunarodna festivalska turneja koja slijedi - 30. Montpellier film festival, filmski festival u Hamburgu, filmski festival Braća Manaki u Bitoli, Funchal film festivala u portugalskoj Madeiri te Northern film festivala u Nizozemskoj. |
|
Last Updated ( Srijeda, 01 Listopad 2008 18:40 )
|
|
kino lika dobio potporu audiovizualnog centra - javno.hr |
|
Srijeda, 01 Listopad 2008 18:24 |
REAKCIJA NA ZABRANU FILMA Kino Lika dobio potporu audiovizualnog centra Ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra Albert Kapović pozvao se na Ustav RH koji jamči slobodu kulturnog i umjetničkog stvaralaštva.  Hrvatski audiovizualni centar odgovorio je na zahtjev Društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava kojim se traži zabrana prikazivanja filma ''Kino Lika'' u hrvatskim kinima.  | Dalibor Matanić arhiva
|
Pismo Društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava poslano predstojnici Ureda za ravnopravnost spolova Heleni Štimac-Radin, kojim se traži zabrana prikazivanja Matanićeva filma ''Kino Lika'', izazvalo je reakciju gospodina Alberta Kapovića, ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra. Hrvatski audiovizualni centar javna je ustanova koju je temeljem Zakona o audiovizualnim djelatnostima osnovala Vlada Republike Hrvatske u svrhu sustavnog promicanja audiovizualnog stvaralaštva u Republici Hrvatskoj. Stajalište HAVC-a temelji se na čl. 68. Ustava Republike Hrvatske koji glasi: ''Jamči se sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva. Država potiče i pomaže razvitak znanosti, kulture i umjetnosti. Država štiti znanstvena, kulturna i umjetnička dobra kao duhovne narodne vrednote. Jamči se zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenoga, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva. Država potiče i pomaže skrb o tjelesnoj kulturi i športu.'' Kino Lika važno je umjetničko djelo Gospodin Kapović također ističe da je sloboda govora, a u tom kontekstu i umjetničkog stvaranja, vrhunska društvena vrednota koju treba trajno promicati i štititi, te da se civilizacijska razina svakog društva može precizno mjeriti odnosom prema toj slobodi. - Mislim da je film ''Kino Lika'' važno umjetničko djelo na koje se može primijeniti i treći stavak citiranog članka Ustava. Vjerujem da će ovaj film imati uspješan život u domaćim kinima i na međunarodnim festivalima - napisao je na kraju svog očitovanja ravnatelj HACV-a, gospodin Albert Kapović. O tome kakve su reakcije publike i interes stručnih žirija za film ''Kino Lika'', govore prepune dvorane na projekcijama u Gospiću i Zagrebu, kao i festivalska turneja filma koja slijedi. Film će biti prikazan na 30. filmskom festivalu u Montpellieru, filmskom festivalu u Hamburgu, filmskom festivalu ''Braća Manaki'' u Bitoli, Funchal film festivalu u portugalskoj Madeiri te Northern film festivalu u Nizozemskoj. |
|
Last Updated ( Srijeda, 01 Listopad 2008 18:43 )
|
|
odbor za ravnopravnost spolova traži zabranu kina lika - slobodna dalmacija |
|
Srijeda, 01 Listopad 2008 13:52 |
|
ODBOR ZA RAVNOPRAVNOST SPOLOVA OD VLADINA UREDA TRAŽI ZABRANU MATANIĆEVA FILMA U deset dana koliko je prošlo od premijere “Kino Like”, film Dalibora Matanića uspio je zatalasati inače ne osobito uzbibanu vodu naše kinematografije. Na film nadahnut istoimenom zbirkom priča Damira Karakaša reagirala je voditeljica Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava, Neda Balen, koja u pismu Predstojnici ureda za ravnopravnost spolova pri Vladi RH, Heleni Štimac Radin, moli za službeno iniciranje zabrane daljnjeg prikazivanja filma na području RH, budući da bi se “ovo sramoćenje naše zemlje moglo proširiti i na inozemstvo”.  | | Prizor sa snimanja Kina Lika / Cropix |
"U filmu je prikazan i seksualni odnos žene sa svinjom – što bi smatrali skandaloznim i da je za tu scenu angažirao svoju majku, sestru, suprugu ili kćer, a kamoli ovako, kad je tu ulogu dodijelio neškolovanoj glumici Areti Ćurković, jer vjerojatno nijedna školovana glumica nije pristala na javno (samo)ponižavanje” piše Balen. - Drago mi je da film reklamiramo i s rečenicom “Ne preporučuje se djeci i malograđanima”. To pismo podsjeća me na mračna vremena kad se htjelo kontrolirati umjetnost, a sve ono što je primitivcima bilo nerazumljivo, pokušavalo se zabraniti - kazao nam je Matanić . - Posebno ružni dio pisma odnosi se na kvalifikaciju glumice Arete Ćurković koja je nagrađena za najbolju debitanticu na Pulskom festivalu. Ministarstvo kulture, Hrvatski audio-vizualni centar, Pulski festival stoje iza nas kao stupovi nacionalne filmske kulture. Kako je film sjajno posjećen u kinima, nadamo da će ovakvi primitivni i ridikulozni istupi dodatno ohrabriti mnoge normalne ljude da nakon dugo vremena odu u kino - kaže Matanić. JAKOV KOSANOVIĆ
|
|
kritika kino lika - radio 101, željko luketić |
|
Utorak, 30 Rujan 2008 20:17 |
KINO LIKA Dalibor Matanić
Ponovi li se neka tvrdnja previše puta, ona postaje istina, ili u masovnijem slučaju, kolektivna zabluda. Jedna od takvih jest i divljenje Hrvata vlastitoj kinematografiji, tepanje filmašima kako su konačno postali regionalna sila koja stvara važne filmove. Ti isti naslovi međutim nikada ne provociraju, nedostaje im bazične hrabrosti pa tako u povijesti tog medija unutar države i imamo specifični hrvatski specijalitet – kontroverzan film, ali bez kontroverze. Od ruskih kurvi koje su se odbijale skinuti, pa do splitskih narkomana čija igla ne dovodi do halucinacije i životnog rasula, hrvatski film gaji uštogljenu finoću kojoj je Europa jako bliska, no Europejci to nikako da shvate. Crta između surovog Balkana i zaostalosti povučena je debelom kredom: oni tamo prijeko psuju, ševe se i divljaju, dok ovdje ugošćujemo kojekakve Armine u bezprašinskim hotelima i finim restoranima kakav je, tragično, McDonalds. Prava smo Europa, što mislimo samo mi, ali ne i ta Europa.
Fast forward dalje i dolazimo do slogana ‘Oš me jebat?’, a zatim i činjenice da se u novom filmu Dalibora Matanića neka žena valjala sa svinjom. “Kino Lika”, taj prvi hrvatski film novijeg datuma koji iza kontroverze zaista ima kontroverzu, još je dalje nategnuo kolektivnu sliku koju Hrvati imaju o sebi: i oni psuju, piju i divljaju, baš kao i ostali Balkanci od kojih se toliko pokušavaju odvojiti. Naravno, stvar pogađa u sridu i cijeli niz društvenih redikula osjeća se prozvan. Katolički klaun Kaćunko, koji vrijeme provodi sa sisatim starletama, zbog čega i je po kazni izmješten sa zagrebačkih zabava u mrklu i sušnu Liku, odjednom se zgraža nad nečim što nije ni gledao. Bizarno društvo za zaštitu i promicanje ljudskih prava, utihnuto kad su se prava u stvarnosti zaista kršila, sada je prvo na braniku lepršavog pojma ravnopravnosti žena. Fina zagrebačka gospoda misle pak da je ‘Oš me jebat?’ prost i nizak slogan koji računa na najgore u ljudima, što on doista i jest, ali namjerno. Zbog toga je “Kino Lika” već napola uspješan film – talasa tamo gdje treba i provocira, ne na jeftin način, nego na način kako to ova okolina zaslužuje. To što je taj način nizak, govori više o okolini, nego o filmu.
A film sam Matanićev je dosad najintimniji i najmračniji rad, nešto što si je ovaj autor mogao dopustiti i nešto što u vlastitoj izvedbi upućuje na vidljivo i vrijedno sazrijevanje. Često karakteriziran kao gradski šminker kojega pomodno zanimaju rubne teme, s “Kinom Lika” riskirao je puno više nego ikad prije, ali zato i dobio više nego ikad prije. Sporog tempa i razvučene priče, s ponekad krivo izmještenim kulminacijama, Matanić je izgradio pravi lički gothic koji se ne boji zakoračiti u svinjac kako bi svoju junakinju pokazao na rubu očaja, dostojanstvenog ali i ljudskog. Sporna scena brižljivo je pripremljena kadrovima prije, kada sjajna Areta Ćurković posjećuje životinje koje uzgaja. Njeno krajnje potonuće, odlično intonirano trenutkom u kojem pada kiša, tužna je, mračna i krajnje humana gesta, za koju će Areta ostati zauvijek upisana kao vrsna i hrabra glumica, jer glumca ne čini samo lijep kostimić i Shakespeareov tekst, nego i sposobnost da se nastupa tijelom. Ovaj izvedbeni čin, primjerice, u kazalištu i na kakvom izdanju Eurokaza ne bi nikoga sablaznio, no film je ovdje, nažalost, puno konzervativnija djelatnost od teatra, a trebalo i moralo bi biti suprotno.
Ostatak likova u ekranizaciji zbirke priča Damira Karakaša, pri čemu ne bi trebalo upasti u zamku usporedbe knjige i filma jer to su različiti mediji, uklapa se u gusto crno tkanje koje pokriva siromašan lički kraj. Otac koji kleči nad svojom žednom obitelji i jedini doživljava donekle pozitivan završetak, tipičan je Matanićev sentimentalni dodatak i kao takav prisutan u različitim formama u svakom njegovom filmu. Njegovo umetanje daje natruhu mogućnosti izlaza, s blagom naznakom kako do iste može doći vlastitom promjenom. Tragičniji dio družbe “Kina Lika” nema tako lakog razrješenja, poput debele djevojke koja ni u svinjcu ne nalazi ljubav, ili talentiranog nogometaša koji se na koncu ubije. Njihovo unutarnje beznađe u dijalogu je sa okolinom, surovom i zaostalom, ali opet posve životnom i autentično prisutnom ne samo u Lici, nego u brojnim ruralnim dijelovima države. To što je Matanić iznio taj mrak na vidjelo, ne znači da se s njime sprda, jer nitko od likova nije ni ismijan ni omalovažen. Baš suprotno. Kad se stišaju oni pravi i stvarni redikuli, “Kino Lika” s vremenom će postati novi klasik, nadajmo se, nekog novog i manje samoobmanjujućeg hrvatskog filma.
Željko Luketić
|
|
Last Updated ( Utorak, 30 Rujan 2008 20:20 )
|
|
dalibor matanić: nitko neće zabraniti projekcije! - dnevnik.hr |
|
Utorak, 30 Rujan 2008 13:36 |
Dalibor Matanić: 'Nitko neće zabraniti projekcije'Zagreb, 30.09.2008., 12:50 | Zoran StajčićRedatelj filma 'Kino Lika' ekskluzivno za dnevnik.hr odgovara na hajku nekolicine moralista koji su napali njega i njegov novi film za koji se slobodno može reći da je postao kontroverzan Oko filma 'Kino Lika' redatelja Dalibora Matanića podignula se velika medijska prašina. Prvo je Don Kaćunko, koji , usput rečeno, nije ni pogledao film, napao Matanića i pisca Damira Karakaša da Ličane prikazuju u lošem svjetlu, a prije dva dana je uslijedilo i pismo Nede Balen, voditeljice Odbora za ravnopravnost spolova hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava predstojnici ureda za ravnopravnost spolova pri Vladi RH Heleni štimac Radin za službeno iniciranje zabrane daljnjeg prikazivanja filma na području RH zbog scene seksa između žene i svinje. Potaknuti tim novim napadom, razgovarli smo s redateljem Daliborom Matanićem. Film 'Kino Lika' je podignuo neočekivanu medijsku prašinu. Društveni dušebrižnici otvorili su vatru is svih oružja.Optužuju te da si snimio seks žene i svinje u filmu, no činjenica je da toga nema. Kako se osjećaš u cijeloj situaciji? Dalibor Matanić: Još uvijek ne znam kako se postaviti u svemu tome. Svakom redatelju je najteže otkrivati publici kraj filma, ali zbog ovakvih primitivaca sam prisiljen to uraditi. Ne znam što reći, ali ako nastave s ovakvim napadima bit ću stvarno prisiljen tužiti nekog od njih.
Don Kaćunko koji je prvi napao 'Kino Liku', a izjavio je da film nije ni pogledao. Dalibor Matanić: Znao sam da imaju nadnaravne sposobnosti, ali uistinu je šokantno kako su u stanju napraviti analizu filma, bez da su ga gledali. Kaćunko sebi gradi poziciju u Gospiću i žao mi je da to radi na ovaj način. Film prikazuje modernu Liku i to je svakome normalnome tko je pogledao film jasno. Najviše me pogodilo kako je dotična Neda Balen u pismu predstojnici ureda za ravnopravnost spolova pri Vladi RH uvrijedila i ponizila glavnu glumicu Aretu Ćurković. Nitko ne može ženu uvrijediti kao druga žena.Dalibor MatanićMoglo se očekivati da će premijere u Gospiću i prije toga u Sarajevu na tamošnjem filmskom festivalu biti puno šokantnije za ljude. Bosna je je većinski muslimanska država, a Gospić je glavni grad Like. No tamo je sve prošlo bez skandala oko 'žene i svinje' za razliku od Zagreba. Kako to komentiraš? Dalibor Matanić: I ja sam mislio da će to biti najproblematičnija mjesta. Recimo u Gospiću se dva tjedna prije projekcije pričalo o filmu, a i tamo sam na gostovanju u radijskom programu govorio kako je najabolja stvar koju normalni ljudi mogu učiniti, otići u kino i nakon gledanja donijeti sud. Tako je i bilo i sretan sam da ljudi u toj našoj provinciji shvaćaju o čemu je tu riječ. Mislim da je najbolju izjavu o svemu dao gospićki gradonačelnik, on je izjavio: 'Mi bi možda više željeli da je snimljen film o prirodnim ljepotama Like, što bi privuklo turiste, ali smo također svjesni da se radi o filmu koji se bavi ljudskim sudbinama i koji nam možda ne ide na ruku. No prikazivanjem takvog filma upravo u Lici dokazujemo koliko smo napredni.' što te najviše pogodilo u cijeloj situaciji? Dalibor Matanić: Najviše me pogodilo kako je dotična Neda Balen u pismu predstojnici ureda za ravnopravnost spolova pri Vladi RH uvrijedila i ponizila glavnu glumicu Aretu Ćurković. Nitko ne može ženu uvrijediti kao druga žena. Pozivati je red na tako ružan način, vrijeđajući je i osobno i profesionalno je nedopustivo. Žao mi je što je Areta tako nešto morala pročitati o sebi. Ona je fenomenalna glumica koja je dobila na ovogodišnjem Pula Film Festivalu nagradu Breza za najbolju debitanticu, a na svim premijerama ljudi su joj poslije projekcije čestitali na hrabrosti i odanosti poslu. U Zagrebu su joj recimo prišle i predstavnice nekih udruga za zaštitu žena koje su joj stisnule ruku i također joj čestitali. Mislim da je svakome normalnome jasno da ona glumi osobu koju muči glad za ljubavlju, a nikako sodomija ili nešto slično. Upravo ta Neda Balen tražila je da se filmu zabrani kino distribucija u Hrvatskoj. Dalibor Matanić: Ništa od toga neće biti. Ni zabrane, ni prekrajanje filma. Iza mene su Ministarstvo kulture kao i Audio vizualni centar koji je također alarmirao pozivom na ustav i moju umjetničku slobodu. Jednostavni svi koji imaju nešto protiv filma moraju shvatiti da su neka autokratska vremena daleko iza nas, a s njima i lov na vještice. I neka se ne zavaravaju, jer braniti umjetničku slobodu u današnje vrijeme izgleda potpuno drugačije nego prije pedeset godina. |
|
zabranite prikazivanje filma kino lika! - večernji list |
|
Ponedjeljak, 29 Rujan 2008 17:00 |
| PRIJEPORI OKO FILMA 'KINO LIKA' | | Protest zbog 'diskriminacije' žena: Zabranite prikazivanje filma 'Kino Lika'! | | Autor Denis Derk |
 | | | | |  | | Selektori stranih festivala birali su film baš zbog intrigantne uloge Arete Ćurković | | Foto: Arhiva VL |
Odiseja oko filma “Kino Lika” tek je počela. Kada danas dođe na posao, predstojnica Ureda za ravnopravnost spolova Helena Štimac-Radin pročitat će pismo Hrvatskoga društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava u kojem se traži zabrana prikazivanja filma Dalibora Matanića u Hrvatskoj!
Pismo je potpisala Nada Balen, voditeljica Odbora za ravnopravnost spolova tog manje poznatog društva za zaštitu ljudskih prava.
Žena i svinja
U pismu se od Helene Štimac-Radin traži iniciranje zabrane zbog toga što film obiluje prostačenjem, ali i zbog “do sada nezabilježene filmske diskriminacije žena u našoj zemlji”. Odnosi se to na prikazivanje višeminutnog “uspješnog” seksualnog odnosa žene sa svinjom, ili, piše N. Balen, “kako to sam Matanić vidi i izrijekom opisuje, seksualni odnos svinje sa ženom, što bi Društvo smatralo skandaloznim i da je za tu scenu kao glumice angažirao svoju majku, sestru, suprugu ili kćer, a kamoli ovako – kada je tu ulogu dodijelio neškolovanoj (!) osječkoj glumici (naturščiku) Areti Ćurković jer, vjerojatno, nijedna školovana glumica nije pristala na takvo javno (samo)ponižavanje.”
Dodatnu težinu pismu daje i činjenica da je Nada Balen 15. rujna imenovana za članicu saborskog Odbora za znanost, obrazovanje i kulturu, kao čelnica udruge Hrvatska riznica.
– Ne mogu vjerovati da je ovo zemlja u kojoj se još uvijek pokušava zabranjivati umjetnost. Mislio sam da su takva vremena prošlost. Držim da iza nas stoji Ministarstvo kulture, hrvatski nacionalni filmski festival koji je nagradio dvije glumice iz filma, pa i spomenutu Aretu Ćurković, ali i selektori svjetskih filmskih festivala koji su dominantno žene, i to od Sarajeva do Montpellierea. Jedan od razloga zbog kojeg su izabrali naš film jest upravo lik koji glumi Areta Ćurković. Iza nas stoji i publika jer je film ovih dana vrlo posjećen u kinima – odgovorio nam je redatelj i koscenarist filma Dalibor Matanić. Film je snimljen po knjizi Damira Karakaša.
Aretina kvaliteta
A Areta Ćurković koja već petnaest godina glumi u osječkom Dječjem kazalištu (dva puta je nominirana za nagradu Hrvatskoga glumišta) nikako nije naturščik. Za svoj filmski debi dobila je u Puli i nagradu “Breza”.
|
|
|
|
)
