Jesenska kulturna zbivanja uzimaju zamah, i već se rodio jedan skandal: film Kino Lika Dalibora Matanića uzrujao je neke gledatelje, ali, što je zanimljivo, i neke koji ga nisu gledali, no o njemu su – dovoljno čuli.

Napadi na film kreću se od toga da ponižavajuće prikazuje Ličane i život  u tom kraju, pa do toga da ponižavajuće prikazuje žene. Film sam gledao ljetos, na festivalu u Puli, i prilično mi se svidio; no, da i nije, svejedno je teško podržati komentare tipa da film (knjiga, izložba…) nekog ne prikazuje "dovoljno dobro". Takvo razmišljanje podrazumijeva da postoji neki način prikaza ljudi, pojava i stvari koji je jedini točan, istinit i prihvatljiv. I koji je pun superlativa, cvjetnih livada, u kojem nema konflikta, dvoznačnosti, sumnje… Samo da se podsjetimo, jedan od pravaca što se razvio kao posljedica takvog načina razmišljanja zvao se socijalistički realizam.

Iako i osobno poznam pisca Damira Karakaša, po čijoj je prozi snimljeno Kino Lika – i premda sam njegove "ličke priče" slušao često iz prve ruke, onako usput i u prolazu, na hodniku "Večernjaka" gdje smo zajedno radili devedesetih – kad sam gledao film nisam ga nužno doživio kao isključivo "ličku priču". To je jednostavno dosta potresan prikaz jednog izoliranog svijeta u kojem se teško živi, ali to može biti i u Lici, u nekoj pokrajini Rusije, u nekom zabačenom kraju SAD-a ili bilo gdje na svijetu. Što se tiče prikaza najintrigantnijeg ženskog lika u filmu,  to sam isto prihvatio kao sudbinu i portret jedne žene, u tom specifičnom kontekstu, a ne kao napad ili ismijavanje ili vrijeđanje cijelog ženskog roda…

S druge strane, kao što ona stara ali nikad izlizana izreka kaže – samo neka se priča, pa makar i dobro. Toga je svjestan i redatelj Matanić, jer polemika oko filma zagrijava zanimanje gledatelja. Tako će cijela Lika dospjeti ne samo na film već i u – kino.