Dalibor Matanić: Mnogi su se u Lici bojali kako ću ih prikazati

Na dan premijere u Gospiću upravo se osjećala nelagoda, no sve se promijenilo kad su ljudi shvatili da film prikazuje modernu Liku, ne turističke ljepote nego lijepe ljude koji se hrvaju s problemima

S cijenjenim hrvatskim redateljem Daliborom Matanićem, koji je dosad snimio nekoliko izuzetno hvaljenih filmova, među kojima »Fine mrtve djevojke« i »Volim te«, razgovarali smo nakon gospićke i zagrebačke premijere njegovog filma »Kino Lika« snimljenog prema istoimenoj knjizi Damira Karakaša. 
• Nacionalnu ste premijeru imali u Gospiću. Arsen Anton Ostojić je svog »Ničijeg sina« premijerno prikazao u Sisku. Očito je da se nešto mijenja i da se filmovi prvo prikazuju tamo gdje su snimani. 
- Prošle godine, prije negoli smo počeli snimati, ušli smo u kino »Korzo« u Gospiću i vidio sam da je to idealno mjesto za premijeru. To je bilo neko obećanje koje je sad i ispunjeno. Kad ću pisati memoare, možda jednoga dana, tu ću premijeru osobito naznačiti jer je bila izuzetna i nakon nje sve može. Bilo je iznimno zanimljivo, jer je ljude nekako trebalo ohrabriti da uđu u dvoranu. Dosta ljudi u Lici boji se knjige, a kad smo počeli raditi film, bojali su se i filma, kako ću ih prikazati, što će na kraju ispasti... 
Tjedan dana prije premijere uložio sam dosta truda objašnjavajući ljudima da moraju doći i vidjeti o čemu je riječ. Na dan premijere upravo se osjećala nelagoda, no sve se promijenilo kad su ljudi shvatili da film prikazuje modernu Liku, ne turističke ljepote nego lijepe ljude koji se hrvaju s problemima. Mnogi su tako prvi put došli u kino. Film ih je potpuno omamio i atmosfera nakon projekcija bila je nevjerojatna. 
• Koliko je film pridonio čitanosti knjige u Lici? 
- Oni koji su pogledali film, sad će svakako drukčije čitati knjigu. Neke stvari u knjizi koje su možda na prvu loptu bile šokantne i za njih, iako ne znam zašto, nezgodne, u filmu se uspijevaju artikulirati tako da se dobro nadopunjuju. Karakašu sam i prije snimanja rekao kako će ga ljudi nakon filma zavoljeti još više i da će im mnoge stvari možda biti jasnije. 
• U filmu je bilo mnogo naturščika koji su došli i na premijeru. Možete li predstaviti dobre i loše strane rada s ljudima koji prvi put stanu pred kameru? 
- Sve ovisi o temi. Ulogu Mike koju igra Krešimir Mikić ne može igrati naturščik. Ne može je igrati ni većina njegovih kolega jer on ima takvu vještinu i tako suptilno postavlja stvari da je u tome nezamjenjiv. No, za sve što graniči s dokumentarnim i sa stvarnim životom koje želite prikazati, naturščici su glavna i jedina opcija. Jako je čudno kad redatelji uzimaju glumce za neke minorne uloge, držim da to nije dobro. Stoga smo puštali ljude da se užive i zabavljaju i tek onda bismo krenuli sa snimanjem. Ne bi znali kad se pali kamera. Nikoga nismo namještali pa je stoga i autentičnost veća. Kameru smo znali okretati kad bismo primijetili da se među njima, iza naših leđa, a ne tamo gdje snimamo, događa nešto zanimljivo.
No, morate znati da se u tom kraju ništa ne događa i da je naša premijera tamo bila kulturni događaj godine. O tome će pričati dugo. Mi smo ljudima tamo donijeli život, a oni su nama dali tu prijeko potrebnu životnost u kadru. Mislim da se to zaista može nazvati uspješnom suradnjom. 
• Areta Ćurković je u Puli dobila Vjesnikovu nagradu »Breza« za najboljeg debitanta zbog umjetničke hrabrosti. Bilo je zaista nekoliko nezgodnih prizora koje je trebalo odraditi. Kako ste joj kao filmska ekipa u tome pomogli? 
- I ja sam bio u svinjcu, u blatu, na kiši, pokušao gurati tu svinju, slomio štap na njoj, gurao je u kadar... To je bilo apsolutno najteže što sam ikad snimao. Aretina hrabrost o kojoj pričamo, nije samo u tome da se skine, uđe u svinjac i pokuša komunicirati sa svinjom koja prijeti da će je ugristi. U tim teškim uvjetima, a svi smo bili blijedi i morali smo brzo razmišljati, nastupila je Areta i u toj delikatnoj situaciji nadgradila cijeli lik i otišla korak dalje. U tome je njena hrabrost. Većina ljudi bi pukla i rekla da ne može. Ona je stisnula zube i krenula. Bilo je zaista teško. No, događale su se i stvari koje bi nas ostavile u čudu. Tako su u jednoj sceni sve tri svinje koje smo imali, proglumile onako kako smo željeli i jedan od najtežih kadrova snimili smo otprve. Nisam mogao vjerovati. No, bitno je da je ta situacija u knjizi prilično stršala, a u filmu smo to uspjeli izravnati iako se o tom prizoru sa svinjom, kao što je slučaj s mnogim filmovima, najviše govori. Uklopili smo tu scenu da bude u duhu sa svim ostalim u filmu. 
• Koliko se pristup mlađih hrvatskih redatelja promijenio u prikazu erotike u odnosu na filmove snimane u vrijeme Jugoslavije? 
- Ti stari filmovi, ali opet ovisi koji, uglavnom oni stereotipni i s plakata, pozivali su gledatelje na taj način. No, kako se stvari u društvu mijenjaju, tako se mijenja i pristup erotici u filmu. Na »Kino Lika« odnosi se jedna Karakaševa izjava: »Kad se Areta skine i krene prema tom svinjcu, onda je ljepša od bilo koje manekenke«. Ono što je zanimljivo i što mi je drago da nakon filma Areti uglavnom prilaze žene, što na neki način pokazuje da je taj njezin čin razumljiv. 
• Koja je prednost snimanja filmova izvan Zagreba gdje će se ove godine prema najavama redatelja i snimati najviše? 
- Sad kad je film »Kino Lika« gotov, cijelo vrijeme pričamo o budućem projektu »Majci asfalta«, epu o Zagrebu, ali zbog tog snimanja u Lici stalno me kopka da bježim izvan Zagreba i da snimamo u prirodi, jer to je nešto neopisivo. Ne samo zbog glumaca koji se maknu iz svojih problema i ostanu sami sa sobom, nego tih pet tjedana koliko smo snimali u Lici doživljavam kao da nas je netko nagradio. Osjećaš se kao da si ostao sam s filmom. Grad ima drugačiji sistem i kad ću snimati u Zagrebu, želim to učiniti kao s filmom »Volim te« da bude gotovo na razini dokumentarca - uklopiti se u realni život. To je zabavno. Ali snimati izvan Zagreba je mentalno atraktivno, nekako se čovjek očisti od svega. Sad apsolutno razumijem stare američke redatelje koji su bježali van, to stvarno ima smisla. 
• Koliko govor na dijalektu pridonosi atraktivnosti filma? 
- Pažljivo smo osluškivali ljude i neke Karakaševe replike prebacili u današnje vrijeme, a neke smo ostavili, jer su silno zabavne. Nevjerojatno je kako jezik funkcionira. Sto metara dalje od mjesta u kojem smo snimali je selo koje ima potpuno drukčiji naglasak i riječi. Karakaš je sa sjevera gdje se jezik Like miješa s Kvarnerom, moji su s južnog dijela gdje je utjecaj Dalmacije. To je nevjerojatno bogatstvo jezika. Pokušali smo stoga naći jedan jedinstveni ton premda, s druge strane, to čak i nije nužno jer čak i u jednom selu ljudi govore potpuno različito. Moj djed je funkcionirao pomoću psovki, koje su mu bile umjesto točke kako u obraćanju životinjama, tako i u razgovoru s ljudima. Poznat sam da volim narodski jezik. U ulozi Ive Gregurevića, koji tumači upravo jedan takav lik, naprosto sam uživao. 
• Kako je bilo raditi s njim? 
- Nevjerojatno. On je pravi šerif, a ja obožavam takve ljude. Prije no što smo počeli, rekao sam da mičemo sistem po kojem je radio dosad i da idemo s nečim novim. Ivo je poznat po tome da izvlači često redatelje kad sami ne znaju što bi. Otišli smo korak dalje i mislim da mu je to bilo dobro iskustvo, a drago mi je da je i »Kino Lika« jedini film u kojem se ove godine pojavio, da se malo očisti od svih uloga. Kao osoba najbliži je ljudima s kojima volim biti. 
• Nakon zagrebačke premijere kreće kinodistribucija ili...? 
- Nakon gospićke premijere ova zagrebačka mi se učinila kao kućni tulum. Ljude je film pogodio, ravnodušnih nije bilo. No, sasvim sigurno ta premijera nije izgledala kao klasična zagrebačka. Film je već krenuo u gospićku distribuciju i tamo rušimo rekorde gledanosti, što je genijalno i dobar poticaj za sve ostale krajeve Hrvatske. Nakon nekakvog straha i sramežljivosti koji su pobijeđeni, svi žele vidjeti film. Drago mi je zbog toga, a očito je da je »Seks i grad« sada prošlost.

Božidar Trkulja