Prije nego li uopće počnem pričati o svojim dojmovima o filmu „Kino Lika“, htio bih dati par savjeta svakom Brinjaku koji odluči otići i pogledati ga. Dakle:

1. film nije o Brinju.

2. film nije ni o jednom selu pokraj Brinja

3. selo iz filma nema imena

4. film ne predstavlja Brinjake, niti Ličane u globalu

5. činjenica da je pisac (Karakaš) iz Brinja, tj. Plašćice, a redatelj (Matanić) porijeklom ličanin, ne znači sve ovo navedeno do točke četiri.

6. Glumci većim dijelom govore poznatim jezikom, čakavskim narječjem, ali to opet ne znači ništa iz prve četiri točke

7. ne bi bilo zgore pročitati knjigu prije filma, ili makar jednu od 6 priča koje čine knjigu, a koja je objavljena i na našem portalu („Voda“)

8. film je uvijek fikcija (poput knjige), inače se zove dokumentarac.

Kada s takvim preduvjetima krenete gledati ovaj film, svakako vam se neće dogoditi da izađete iz kina i kažete; „Strašno, ja sam rođen(a) u Brinju i to uopće nije istina, dolje nisu takvi ljudi“! Ili ćete odustati od ideje da možda prestanete naglašavati u vašim firmama kako ste podrijetlom iz Like. U svakom slučaju, prestat ćete glumiti naturaliziranog građanina, svladati osobni sram (??) pred nekim „civiliziranijim“, gradskim, i priznati sami sebi kako u filmu ipak ima nešto poznato, nešto na što ste navikli, nešto istine (osim činjenice da Superman -glavni junak u više starijih filmova- ipak ne postoji). Kao što će svaki onaj iz bilo kojeg mjesta i grada u Hrvata priznati sebi da je nekada (ili još uvijek) poznavao ponekog takvog lika ili takvu životnu priču. 

Srećom po mene i moju bolju polovicu, oboje smo unaprijed (valjda od rođenja) bili cijepljeni od svih predrasuda pa smo na miru mogli gledati film i dati svoj sud. A „Kino Lika“ je drama, teška i dojmljiva. 
Nije komedija, iako ima elemenata koji vas nasmiju. Prati više likova koji žive na nekom mjestu uz autoput, ali je mjesto odvojeno od nečega što se zove „civilizacija“. U filmu nećete vidjeti televizor u kući, a pojedini junaci tog sela autoput koriste samo kao alternativu- kada zatvori jedina birtija u selu, odu na pijaču na benzinsku crpku koja radi cijelu noć. (Hmmm... od kud mi je to poznato?) 

Pratimo život jednog talentiranog nogometaša Mike (Krešimir Mikić), čiji se razigrani, gotovo dječački dani u jednom trenutku pretvore u strašnu tragediju, nakon čega mu cijeli taj život krene nezaustavljivim pravcem prema dolje. 
Vidimo i Olgu (izuzetna Areta Ćurković), djevojku pretilu i nezadovoljnu zbog svoje debljine, kojoj najviše na svijetu nedostaje da je netko voli, htjela bi omršaviti i naći muža, ali zbog te razočaranosti najviše se i prežderava, te tako živi u začaranom krugu. 
Iz toga je pokušava trgnuti njena strina koja joj nalazi ženika gastarbajtera likotu iz oglasa, pa je jednom prigodom šalje u Njemačku sa dogovorenim znakom raspoznavanja – kobasicom. 
Na žalost po nju, i taj u svoju njemačku ljubav razočarani gastarbajter Likota (koji je predložio da znak raspoznavanja bude kobasica) kada ju je vidio, okrenuo je leđa od nje. 
Njena tiha patnja je nogometaš Mika, čiju tragediju ona donekle shvaća, a njegovu želju da ostane u svom selu i ne ide igrati u 'Ajduka ili u Njemačku vidi kao priliku da bude njen. 

U selu u kojem postoji doktor, Dalmoš, koji uredno praši zgodnu medicinsku sestru kojoj je usput obećao da će je odvest u grad, najveći su društveni događaji nogometna utakmica, skup iz doma kulture koji je zapravo predigra za referendum za Da ili Ne o pridruživanju Evropskoj uniji, a kako se kasnije vidi –nekim likovima zadnja šansa da si promjene živote koji im se ruše. 
Pratimo i život jedne obitelji, sa bolesnim djetetom koju najviše tlači tvrdoglavi, zatucani otac Josa (Ivo Gregurević).
Dijete muči temperatura, žedan je, a vode nema. Njemu je bunar presušio, pa iako vode ima okolo kod susjeda, ili kod njegovog tasta, tvrdoglavo ne želi posuđivati, a ono malo vode što ima više dijeli žednim kravama nego što odvaja za sina. Vođen filozofijom kako od krava ima mlijeka koje prodaje da si zaradi novaca, ne želi dijete odvesti doktoru jer „će ga rađe sikirom nego da ga tamo neki režu i da se uče na njemu“, jednog dana odluči kupiti litru kupovne vode. Inače, nije surov, jer ga boli djetetova slabost ali mu njegova tvrdoglavost zabranjuje da bude – čovik. I kada pomislite da je konačno popustio i da nosi vodu djetetu, vidite ga kako bocu izlijeva kravama u štali. 
Izuzetno dojmljiva scena je nešto kasnije, kada dijete nekim čudom ozdravi, Josu oblije sreća kada čuje dječji smijeh, ali kada vidi pogled njegove žene i djeteta koje okrene glavu od njega, vrati se u svoj mračni svijet (Ivo, svaka čast). 
Kako sam već rekao, svim likovima je kroz taj mali dio života koji pratimo igrom slučaja omogućen jedan trenutak u kojem moraju izabrati, odvagnuti -da bi im taj njihov život krenuo drugim smjerom. Onog trena kada su ga propustili, njihove ionako isprepletene sudbine dodatno se zapetljaju i onda počinje tragedija koju sam sinoć dok sam se vraćao sa predstave šećući kroz grad usporedio sa potonućem Titanica. 
Više nije bilo povratka. Nikome.
Od tada samo možete promatrati kako slijed događaja ruši sve po redu. Pri kraju filma pojavljuje se kiša koja nikome nije donijela niti spas, niti nadu. Više je kao simbol nečega nad čime se i nebo rasplakalo. 
Količina drame koja prožima film je tolika da će neki reći da to nije tako, da je pretjerivanje ili slično. Svima takvim poručio bih da pažljivije čitaju dnevne novine jer će uvidjeti kako ista količina, ako ne i veća, drame, gorčine, tuge i boli, postoji u cijelom našem društvu, a čemu ja sada ne želim davati pozornost.
Ne teče Likom med i mlijeko. Ne žive tamo ljudi sa najvećim kvocijentom inteligencije. Ne postoji takvo mjesto nigdje na svijetu. 
Svi znamo u kakvim sredinama živimo, ili smo živjeli i možemo mi zatvarati oči pred time i bježati u svoju puževu kućicu, ali na taj način samo postajemo likovi iz priče igranog filma o kojem sad govorimo. Činjenica je da sredine poput Brinja i svake slične u kojima se život svodi na izlaske u birtije, pijanke, tučnjave i sve one radnje o kojima se ne govori, a za koje svi znamo kada se dese, da su te sredine ubojice za svaki iole zdravi um. 
I onda, kao i u ovom filmu – postoji jedna šansa u kojoj ćeš, ili uhvatiti vlak ili ćeš pasti pod njega. 
Nažalost, neki nikada neće shvatiti ovaj film. Takvima preporučam, da ako već nisu uhvatili šansu gledajući ga, neka ostanu na Supermenu sa početka priče. 
Ne pije, ne psuje, nije Brinjak ni Ličan, a još k tomu i leti. 

Dojmovi sa premijere.

Krcato, u dvije dvorane istodobno. Puno reportera, televizije (jer nije premijera ako nije u metropoli.. c c c, televizijo licemjerna). Bila nam je čast biti gore. S letećima Karakašem i Matanićem u društvu i cijelom glumačkom ekipom. Stekao sam dojam kako su svi živjeli za taj i uz taj film. A o njemu konačni sud: izvrstan film, ne šokantan jer nije prava riječ. Prava je – potresan.
Vrijeme će pokazati svu njegovu vrednotu, ali mislim da već sad spada u antologiju najboljih hrvatskih filmova ikada.

P.S.
Nisam filmski kritičar, niti neki fan hrvatskog igranog filma (zadnji me dojmio Brešan sa 'ratom i otokom', al' ovaj me razvalio), ali mi se sviđa ovo što sam napisao.  Pa, ko voli – nek izvoli.

(Gornja slika sa premijere: ekipa iz filma, foto: Davor Višnjić)