Matanić: Nema odmora za redatelja

Nagrađivani autor rado gledanih filmova Dalibor Matanić otkriva da se najbolje rješava stresa razgovarajući s drugima i da obožava glazbu

Kada je prije nekoliko tjedana kratki film redatelja Dalibora Matanića »Tulum« osvojio »srce Sarajeva« na filmskom festivalu u tom gradu, bila je to još jedna u nizu potvrda kvalitete i odličnog rada tog mladog umjetnika. Iako je navršio 34 godine, taj se Zagrepčanin već može pohvaliti popriličnim brojem snimljenih filmova, na kojem bi mu pozavidjeli i mnogo stariji kolege. Potaknuti posljednjim uspjehom Dalibora Matanića, dogovaramo razgovor i dakako počinjemo ga s »Tulumom«. 
»To je moj prvi film koji se bavi ratnom tematikom i zbog toga mi je bila veoma važna reakcija publike u Sarajevu. A kada sam došao na festival, vidio sam da se stvorila prilična euforija povodom projekcije. Dugo sam čekao da bih snimio nešto takvo, film koji govori o ratnim traumama u Vukovaru, jer mislim da je za takve teme potreban određeni vremenski odmak. Film je odlično prihvaćen i na zapadu, te je ove godine bio uvršten i na tjedan kritike u Cannesu, a prikazan je i na mnogim svjetskim festivalima poput Beiruta i Colorada«, objašnjava naš sugovornik i napominje kako je vjerojatno razlog za to »suptilna narav« te filmske priče, odnosno univerzalno značenje čiju simboliku mogu razumjeti i stranci. Iako je traje samo 15 minuta i u kategoriji je kratkih filmova, redatelj smatra da se danas sve više gubi razlika između dugih i kratkih filmskih formata. Jer jedino je kvaliteta važna i količina se uložena truda ne mjeri minutama konačnog proizvoda. 
»Uvijek sam u poslu i stalno nešto radim i snimam, ali ne volim previše govoriti o onome što me trenutačno okupira. Važan mi je konstantan ritam i pokušavam ga se držati bez obzira na sve«, odaje nam i otkriva kako je sa 13 godina htio postati novinar. No predomislio se i nakon završetka srednje škole upisao Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je tek lani zato što je, iako kaže da mu je na Akademiji bilo jako zabavno studirati, jedva čekao da sam počne snimati svoje filmove i u tom je smjeru usmjerio svoju budućnost. Sjeća se kako su ga u to vrijeme mnogi smatrali problematičnim djetetom, ali je on samo želio što prije poći svojim putem. Kao mentora koji mu je najviše pomogao da stekne znanje i vještinu kojom danas barata, navodi jednog od najvećih hrvatskih redatelja, Zorana Tadića, s kojim je surađivao tijekom svojih ranih studentskih dana na filmu »Treća žena«. 
»U redateljskom poslu nema stalnoga radnog vremena i nikad nema odmora. Ako staneš i na sekundu, gotov si. Treba stalno stvarati. Tako je vjerojatno i u svim drugim umjetnostima, ali se na filmu to najviše osjeća. Zato sam konstantno u percepciji društva oko sebe i putem životnih iskustava dobivam ideje za svoje projekte. Najviše me zanimaju sudbine odbačenih ljudi i marginalizirani pojedinac, te devijacije u ponašanju. Ono što je nekome tabu, meni je izazov. Ima mnogo tema koje se mogu obraditi, a premalo vremena da bi se to sve stiglo«, napominje redatelj čiji filmovi nerijetko podignu dosta prašine kada se pojave u redovitoj kinodistribuciji. Gotovo su svi njegovi naslovi - poput »Blagajnica hoće ići na more«, »Fine mrtve djevojke« ili »Volim te« - potvrđuju taj obrazac problematiziranja pojava koje se danas često »guraju pod tepih« i ignoriraju. Dosta je kontroverzi izazvao i njegov posljednji dugometražni film »Kino Lika« koji je nastao prema romanu Damira Karakaša, a napadan je zbog seksualno eksplicitnih scena koje su trebale dočarati bijeg likova od usamljene svakodnevnice u Lici. 
»Ne smeta mi kritika, iako treba razlikovati argumentiranu kritiku od običnih medijskih naklapanja usmjerenih senzacionalizmu i skandalu. Na primjer, na zapadu postoji mnogo ozbiljniji pristup filmu kao jednom umjetničkom djelu u kojem se analizira scena po scena, suprotstavljaju teze i otvaraju rasprave, što u nas nije uvijek slučaj. Ipak bez kritike se ne može, jer je to sastavni dio filmskog posla« smatra Dalibor Matanić, te za sebe tvrdi kako u ophođenju s medijima nastoji biti što je moguće više svoj i ne podilaziti ničijem ukusu. 
»Snimanje filma je golem stres i treba naći učinkovit način kako ga se riješiti i kanalizirati. Za mene je komunikacija s ljudima najbolji mogući način kako se riješiti stresa, a tu i tamo volim pobjeći negdje na nekoliko dana i odmoriti se od svega. Ali se čak i u tim trenucima može dogoditi da nađem inspiraciju za sljedeći film. U isto se vrijeme tako čistim od posla, ali i crpim snagu za daljnje pothvate, jer manje-više nema nikakva reda ili pravila kako mi dolaze određene ideje. To se dogodi potpuno neočekivano«, objašnjava živahan umjetnik i dodaje da najviše voli snimati na terenu negdje izvan grada, jer se čitava ekipa makne od svakodnevnih problema i svi su fokusiraniji, te sve funkcionira mnogo bolje. 
Iako se filmske redatelje u javnosti često percipira isključivo kao »umjetničke duše«, napominje kako njegov posao zahtjeva više od vizije. Smatra da je na setu jednako važno motivirati glumce i ostale prisutne koji sudjeluju u stvaranju priče. 
»Najvažnije je tijekom snimanja povjerenje koje se mora stvoriti između nas koji tjednima radimo zajedno. Tako u jednom trenutku shvatiš da ti više nisu potrebne riječi da bi komunicirao s kolegama, nego je dovoljno nekoliko pogleda kako biste se razumjeli. Jako je važno znati i improvizirati, jer se često na samom snimanju moraju donijeti neke odluke koje ranije nismo predvidjeli«, kaže redatelj koji na većini svojih filmova surađuje s istom uhodanom ekipom. 
»Sljedeći projekt na kojem radim je dugometražni film na čijem scenariju surađujem s dramaturgom Tomislavom Zajecom i zove se 'Majka asfalta'. Snimanje ćemo međutim početi tek u siječnju, jer su nam potrebni klimatska zima i snijeg. Radnja se vrti oko raspada jedne obitelji i mnogih moralnih i ljudskih vrijednosti koje pritom propadaju«, pripovijeda nam naš sugovornik i ističe kako bi to trebala biti prava zagrebačka priča. To nije njegovo prvo djelo smješteno u sredinu hrvatske metropole i autor napominje da mu je Zagreb iznimno drag i veoma ga dobro poznaje, jer se kao klinac često selio i živio u brojnim kvartovima. Osim filma, Matanićeva je velika ljubav i glazba, te je tako godinama puštao glazbu na filmskom festivalu u Motovunu. 
»Ima toliko dobrih novih stvari u glazbi i teško ih je sve pohvatati. Ali kad god nađem vremena volim istraživati i otkrivati ono što sam propustio radeći«, povjerava nam sugovornik, koji za sebe kaže i kako bi volio imati djecu jednog dana i pozabaviti se u svojim filmovima još mnogim tabuima našeg društva.

Vedran Jerbić