|
dalibor matanić: radio bih komedije, ali moram reagirati na svijet oko nas - vjesnik |
RAZGOVOR NAGRAĐIVANI HRVATSKI REDATELJDalibor Matanić: Radio bih komedije, ali moram reagirati na svijet oko nasNakon zagrebačke premijere filma »Ćaća«, koji se na Festivalu igranog filma u Puli pozlatio nagradama za najbolju režiju, fotografiju i sporednu žensku ulogu te nagradom FEDEORA Udruženja filmskih kritičara Europe i Mediterana, razgovarali smo s našim trenutačno najplodnijim redateljem Daliborom MatanićemBOŽIDAR TRKULJAObjavljeno: 26. 11. 2011. u 13:20 Zadnja izmjena: 26. 11. 2011. u 13:21 FOTO:VJESNIKOVA ARHIVA Dalibor Matanić Nakon zagrebačke premijere filma »Ćaća«, koji se na Festivalu igranog filma u Puli pozlatio nagradama za najbolju režiju, fotografiju i sporednu žensku ulogu te nagradom FEDEORA Udruženja filmskih kritičara Europe i Mediterana, razgovarali smo s našim trenutačno najplodnijim redateljem Daliborom Matanićem. Kako ste dočekali premijeru »Ćaće« u Zagrebu i jeste li bili opušteniji s obzirom na uspjeh u Puli? - Na dolasku u Pulu nije bilo čak ni one poticajne male, klasične, potajne nervoze koju negiraš, ali koja se uvijek pojavi. S ovim je filmom, koji smo snimali u mikrouvjetima u ožujku, bilo ipak drukčije. Sama činjenica da se pojavi u Areni bila je znanstvena fantastika jer je sve ispalo jako grandiozno u odnosu na to kako se stvarao. Sjećam se kako sam pogledao producenticu Ankicu Jurić Tilić i shvatio da smo oboje došli mirni i opušteni, a tako je bilo i u Zagrebu. Došlo je mnogo ljudi i to je dobar osjećaj, osobito kada vidiš - a tijekom godina sam uspio naučiti prepoznati kurtoaziju - da im se film sviđa. Što se tiče nagrada s Pule, moram reći da su mi značile to više što je ovaj put bio kvalitetan žiri, od Živorada Tomića i Gorana Devića do Stanka Hercega i ljudi koji rade svoj posao kvalitetno. Osobito mi je draga Zlatna Arena za kameru, koju je dobio Vanja Černjul, jer se napokon nije nagrađivala senzacija nego ono što i inače radimo, a to je međusobno nadopunjavanje redatelja i snimatelja, što na kraju obilježi film. »Ćaću« ste snimili u vrlo kratkom roku od deset dana. Što donosi takav način rada i na što se tada ponajprije oslanjate? - To je stvarno bio potpuni eksperiment. Išao sam s otvorenom pričom, improvizacijom u dijalogu i navigacijom priče. Okviri priče bili su postavljeni prije snimanja, na pola snimanja sam zaustavio sve analize i sve moguće nove smjerove da bih se ponovo vratio na početak, ali s obogaćenijom pričom. Glumcima je to bio koristan rad - a znam da tako nisu radili prije - ali je bilo hiperintenzivno. Filmovi ipak imaju puno veću zadaću od puke zabave. Većina ih se nakon jednoga gledanja može baciti isto kao i pakiranje kokica Čini se da svakim svojim novim filmom »izbacite« i neke nove glumce. Osjećate li zadovoljstvo kada ih kasnije vidite u drugim filmovima, da su se uspjeli probiti? - Kako da ne. U Hrvatskoj je dobro to što sada imamo nevjerojatno dobru glumačku scenu. Svake godine dolaze nova mlada imena, a iznimno je bitno da se glumci nadopunjuju iskustvima. U slučaju »Ćaće«, Ivu Mihalić sam znao kroz neke njezine studentske i kratke filmove i bilo mi je sjajno zavrtjeti je u ovoj priči. Judita Franković imala je manju ulogu u »Majci asfalta« i sada je došla do glavne, a moram spomenuti i Igora Kovača. Riječ je o novoj generaciji glumaca. To su sve ljudi koji znaju za Andreu Arnold i njezine filmove »Fish Tank« i »Red Road«, gledali su grčki »Dogtooth« Giorgosa Lanthimosa, filmove Michaela Hanekea, sve moderne filmove koji postoje pa u tretmanu neke nove modernije filmske glume oni znaju o čemu se priča. A jako je važno da glumci gledaju filmove, ne samo da se odlučuju između kazališta i filma, nego da prate što se zbiva i u kazalištu i u filmu. Trude li se mlađi glumci u tom slučaju više kada dobiju priliku zaigrati u filmu? - Kod nas to nije slučaj. Za »Ćaću« je dobar primjer Ivo Gregurević kojemu je taj način rada koji smo imali kontra svega što je radio prijašnjih godina. Nakon toliko filmova koje je snimio, rekao je da mu takav improvizacijski način rada jako odgovara. Nije bio zatvoren za novu vrstu rada i to je jako pohvalno. Uvijek pratim sve glumce koji postoje kod nas, ali i šire, jer mislim da su svi jako gladni uloga. Ima mnogo ljudi koji su se dokazali u kazalištu, ali na filmu još nisu kako treba. Oni se sada pojavljuju i jako su požrtvovni. Posljednjih nekoliko godina svjedočimo novim glumačkim licima, pa se stječe dojam da se glumačke generacije izmjenjuju puno brže nego ranije. - To je točno. Pojavljuju se, odnosno izmjenjuju u nekim ciklusima od dvije godine. To je jako važno jer se na taj način, nekim učestalim mijenama, popunjavaju sva godišta glumaca. Nekad ste mogli imati problema tražeći četrdesetogodišnjega glumca. Sada se to sve više ispravlja. No, ima s druge strane ljudi koji se odmah otisnu u neke TV-serije, drugi se također tamo zateknu, ali uvide da im to ne odgovara, treći izbjegavaju takav način rada i uvjete te pokušavaju pronaći drukčiji put. Sada smo stvarno u plusu jer imamo široku lepezu glumaca koji mogu odigrati razne likove.  FOTO:VJESNIKOVA ARHIVA Ivo Gregurević u filmu »Ćaća« S kojim ste se filmom najviše namučili? - Svako je snimanje bilo osobito u svojem vremenu. Neki su filmovi imali puno peripetija u nastajanju i prije snimanja, neki na samom snimanju, a neki u postprodukciji. »Blagajnica hoće ići na more« bio mi je prvi film, pa sam se još lovio. »Fine mrtve djevojke« imale su manji budžet, a pokušali smo napraviti veće stvari, u »Sto minuta Slave« veći je problem bio izbjeći tipični biografski film nego ga proširiti u metafilmsku priču, »Volim te« smo napravili kroz televizijsku produkciju... Svaki film je imao neku svoju priču. Svake godine snimite novi film. Odakle vam energija? Mnogim redateljima, naime, prođe i nekoliko godina da ne naprave ništa. - Paralelno vučem više stvari i više motiva i čini mi se da je, ako se baviš ovim poslom, jako važno izražavati se. Susrećem puno ljudi, naročito u Europi, gdje za financiranje filmova zna biti još puno više zamki, koji potroše četiri ili pet godina prije nego što počnu projekt, odnosno počnu snimati. Oni se u tom vremenu toliko izmuče, toliko im dosadi projekt da ga na kraju žele samo što prije snimiti i početi nešto novo. Morate biti na vrhuncu s energijom kada počnete snimati tako da je dobro imati neki ritam, pa ako radim filmove, onda ih radim i ne mogu biti besposlen i samo pričati o tome što bih želio snimati. Iako bi svi nekako htjeli gledati filmove na velikom platnu, imaju problem kada treba doći do dvorane Ipak, možete li nam reći što novo pripremate? - Sada pripremamo scenarij, odnosno projekt pod nazivom »Zvizdan« i to me jako veseli, pa se nadam da će zaživjeti. Obilazim koprodukcijske forume i kontaktiram s koproducentima. Ideja mi se sviđa, osobito stoga što je riječ o univerzalnoj priči. Ako bih morao povući paralelu s nečim, onda bi to bilo najsličnije »Tulumu«, ali u dugometražnoj formi. Inače, čekam šansu da odem dublje u psihološki horor. Što se »Tuluma« tiče, on je uz »Sušu« i »Mezanin« dio budućega omnibusa. U kojem ćete smjeru nastaviti? - Redatelji uglavnom krenu od kratkoga filma u dugi, a ja sam napravio obrnuto. U svakom slučaju, kratki je film jako bitan test za dugometražni. Držim da se dugi film treba raditi po principima kratkoga filma i to pomaže, jer je ipak teže naučiti ispričati priču u kratkom vremenu. Zato mi je toliko drag »Mezanin«, koji sam uspio napraviti bez grama suvišnoga sala. Četvrti u nizu morat će ići u nekom novom smjeru. Vani se na kratki film ne gleda kao na manje vrijedan od dugometražnoga te da je samo to pravi film dok su sve ostalo samo neke podsorte, nego se itekako cijeni. Među animiranim i eksperimentalnim filmovima ima uistinu ingenioznih ostvarenja i ne bi ih se smjelo zanemarivati. Kada sam bio u Cannesu s »Tulumom«, zaista sam imao osjećaj da su svi filmovi tretirani jednako, bez obzira traju li minutu i pol ili četiri sata. U bilo kojoj nacionalnoj kinematografiji svaki se filmski format mora tretirati jednako. Jedan od najbitnijih filmova devedesetih bio je kratkometražni »Mirta uči statistiku«, koji studentima prikazujem i danas. Općeniti je dojam da hrvatska publika ne mari previše za hrvatski film čak ni kada na svjetskim festivalima dobije priznanja. Slažete li se s tim? - Hrvatska je publika tijekom devedesetih stekla neki loš kod i prenijela ga sve do danas iako je zapravo željna hrvatskoga filma. Što se, pak, tiče negledanja filmova u kinima, to se može primijeniti i na sve ostale filmove bez obzira na to iz koje kinematografije dolazili, osim onih tipa »Sumraka«. Uopće, u hrvatskim se kinima gleda jako malo dobrih stranih filmova. Na »Bijelu vrpcu« i slična ostvarenja izvan festivala doći će samo šačica ljudi. To je više neka kino-letargija nego reakcija na domaće filmove. Iako bi svi nekako htjeli gledati filmove na velikom platnu, imaju problem kada treba doći do dvorane. O »Kinu Lika« u javnosti se pričalo mnogo više nego o »Ćaći«. Koliko kontroverze pridonose gledanosti filma? - Kod »Kina Like« smo, a to je bila sreća za film, imali besplatne glasnogovornike u obliku nekih manijaka koji su proganjali film, što je na nekoj društvenoj razini izazvalo zanimanje. Ipak, za svaki film izazivati kontroverzu, bilo bi čudno i nastrano. Kada snimam šokantne scene, nikad ne razmišljam o tome hoće li one privlačiti gledatelje u kina. Snimam ih zato što me to zanima. Ostavljate dojam vedre osobe, a priče koje snimate su teške. Odakle poriv da ih takvima ispričate? - To je zato što je naša realnost takva. Ne mogu ostati imun na to i borim se sam sa sobom. Najradije bih radio neke blesave komedije jer to priliči mojem blesavom duhu i lošem humoru, ali čovjek s kamerom ima preveliku odgovornost da ne bi reagirao na ono što se događa oko nas. Jako bih se i što prije htio okušati u žanru komedije, ali je poznato da je to težak žanr. Za to je potrebna iznimna vještina. Vidimo da mnogi ne ostvaruju cilj i da ostaju na niskoj razini, a filmovi ipak imaju puno veću zadaću od puke zabave. Većina ih se nakon jednoga gledanja može baciti isto kao i pakiranje kokica. ŽENSKI LIKOVI SU SUPTILNIJIOd svojih prvih filmova pa nadalje glavne uloge dodjeljujete ženskim likovima koje, uza sve to, i vješto ocrtavate. Odakle zanimanje upravo za probleme i situacije u kojima se zatiču žene? - Povukao bih paralelu sa žanrom horora. Kada smo krenuli raditi »Ćaću«, još sam prvi dan bio pri ideji da to bude čisti horor, ali sam u tom slučaju mogao upasti u zamku slashera. U njima ima toliko klišeja koji se moraju ispoštovati da mi se to na kraju jednostavno više nije sviđalo, pa sam se predomislio. Ionako više volim psihološki horor i triler. Tako je i sa ženskim likovima. Oni su implicitniji od muških, suptilniji su, više su u sebi. Preko njih se točnije može ocrtati današnje društvo bez obzira što se granice između spolova lagano brišu. Samo u filmu »Volim te« jedan je muški lik, a igrao ga je Krešimir Mikić, ponio cijeli film. Što se tiče dijela pitanja o razumijevanju ženskih likova, ne znam točno odgovoriti. Valjda sam iza kamere uspio prenijeti i svoju žensku stranu. |
|
dalibor matanić: ljudi su postali svinje - slobodna dalmacija |
|
HRVATSKI REDATELJ ČIJI NOVI FILM ‘ĆAĆA’ KREĆE U KINODISTRIBUCIJU 24. 11. INTERVJU Dalibor Matanić: Ljudi su postali svinjeZimus, prigodom rekapitulacije minulog desetljeća u hrvatskoj kinematografiji, “Slobodna” je Dalibora Matanića (“Fine mrtve djevojke”, “100 minuta Slave”, “Volim te”, “Kino Lika”, “Majka asfalta”) proglasila redateljem koji je najviše obilježio dvijetisućite. Mataniću to laska, ali priznaje da mu je još veće veselje to što stalno komunicira s normalnim ljudima na ulici i s njima raspravlja o svojim filmovima. – To je znak da ih je očito nešto dotaknulo i to mi je glavna hrana. Veseli me i to što svatko ima svoj neki najdraži film, pa jedva čekam kako će im sjesti “Ćaća”. A najviše iščekujem svoju majku koja će vidjeti svoju sliku i kuću u sasvim novom kontekstu (podmukli smijeh) – otvara razgovor Matanić.  | Dalibor Matanić |
Obitelj je jedan od konstantnih motiva kojima se vraćate i u “Ćaći”, ali rodbinski odnosi su u vašim filmovima nategnuti, daleko od prisnih i iskrenih, čemu kumuje manjak ljubavi i komunikacije. – U današnje doba individualizma možete čuti očajničke vapaje crkvenih redova za očuvanjem obitelji kao nukleusa društva. Daleko da imam nešto protiv obitelji, no to kakav njezin format propagiraju neki svećenici, nažalost, toliko kaska za sadašnjicom da je to otužno. No, Crkva je danas ionako u većini slučajeva pogubila sve konce u davanju točnih savjeta... Upravo iz te krive percepcije moderne obitelji dolaze moji filmski motivi. Obitelj se mora redefinirati u skladu s vremenom u kojem živimo. Zbog nasilnog okvira izostaje komunikacija, poštovanje, a onda, na kraju, i ljubav. Često vidimo slučajeve gdje obiteljski život nije nukleus mira i zajedništva, nego nukleus zla i tiranije. Govorim to kao osoba koja ima apsolutno idilične vlastite obiteljske odnose. Da ne bi netko pomislio da sam bio maltretiran u mladosti... U “Majkama” Milče Mančevskog, jedan lik ispali kako “život ne može nadmašiti scenarij”. Slažete li se s time ili još uvijek držite da je “život luđi od filma”? – Još uvijek mislim da je život itekako luđi od filma. Većina naše stvarne svakodnevice čini se monotonom, rutiniranom, no kad malo zagrebete ili pogledate na suprotnu stranu ulice, otvara se grotlo ludosti za koje bi najkvalitetniji scenaristički tim dugo vremena morao sjediti za svojim računalima. Upravo je u tome čar, scenarij se mora krvavo truditi da bude veći od života, a život s takvom lakoćom, jednim momentom, bude luđi od bilo kojeg filma. I zato film treba slušati i opipavati život. Da se nauči malo njegovoj ludosti... Većina hrvatskih redatelja ne želi snimati film ispod određenog budžeta, no vi ne marite za proračunske oskudice i palite kameru kad god možete, jer film je očito vaš život. Odakle toliki entuzijazam s obzirom na recesiju i općenito neko crnilo u zemlji? – Ja radim filmove i ne želim sjediti kao besposlena bitanga i kukati o lošim uvjetima. Ako se nema dovoljno novca, snimit će se za onoliko koliko se ima. Toliko je tema, a toliko malo vremena da bismo radili teorije o idealnim uvjetima za rad. Onog trenutka kad smo moja ekipa i ja shvatili da za “Ćaću“ imamo mikrobudžet, pogledali smo se i odlučili, naravno, napraviti film. Niti jedne sekunde nije bilo dvojbe hoćemo li se upustiti u ludu avanturu. Simpatično je bilo kad se poslije snimanja direktor fotografije Vanja Černjul javio iz New Yorka, gdje je išao u pripreme nove sezone HBO-ove serije “Bored To Death”, s cipelama sa seta “Ćaće”. Ličko blato se šetalo Petom avenijom... Možda ne želite napraviti predah zbog straha od zaborava i teškog hvatanja novog zaleta? – Moj poziv je izražavati se i ako to ne radim, osjećam se više retardirano nego inače. Pauze jesu iznimno opasne u svakoj umjetnosti, no ponavljam, toliko je tema oko nas da jednostavno čovjek nema vremena otići na marendu. Strahujete li da biste, s obzirom na ritam, ubrzo mogli početi “štancati” filmove? – Između Fassbindera i Winterbottoma uvijek biram prvog. Mislim da nije bitan broj filmova, učestalost snimanja, nego više unutarnji nagoni za radom. Od pokojnog njemačkog luđaka mislim da mnogi mogu dosta toga naučiti. Dok god unutarnja vatra tinja, mislim da ne treba previše obraćati pažnju na statistiku. Legendarni Billy Wilder je jednom u Cannesu rekao Martinu Scorseseu da mu zavidi. Na to ga je ovaj šokiran upitao na čemu Wilder ima njemu zavidjeti, pa on je legenda filma. Billy Wilder mu je rekao da mu zavidi na vremenu koje ima ispred sebe. “Ćaća” je vaš drugi lički film. Zašto vas baš Lika tako magnetski privlači? – Lika je možda i zadnji prirodni resort u Hrvatskoj i obožavam je tako netaknutu i divlju. U prostoru gdje priroda nadglasa čovjeka, više se ne vide njegovi ukrasi, obrambeni blokovi i on postaje neka nova osoba. Imam osjećaj, kad sam dolje, kao da se po drvećima naokolo projiciraju “Zrcalo” i “Stalker” od Tarkovskog... Nešto je čudno magnetski privlačno dolje i kroz polušalu sam govorio da se nitko od ekipe “Ćaće” sa snimanja nije vratio isti nakon što je neko vrijeme boravio u šumi. Jednu od uloga u “Ćaći” glumi, dakle, vaša obiteljska kuća. Je li dobro odglumila ulogu i hoće li postati vaš “kućni glumac”? – Imam želju snimiti dolje “Mater”, neku vrstu mentalnog nastavka. Zabavno je bilo snimati Ivu Mihalić kako kazuje o svojoj majci gledajući fotografiju moje majke, teJuditu Franković kako govori o Ivi Gregureviću gledajući fotografiju svog oca. Tih sitnih shizofrenija nije nedostajalo i ta nevelika obiteljska kuća idealno je mjesto za eksperimentiranje. Snimanje je, čujemo, bilo intenzivno – spavali ste po sat-dva i navodno se onesvijestili na setu. – Snimiti dugometražni film u deset dana je stvarno izazov. Sjećam se kako me moj pomoćnik režije Dragan Jurić pogledao deseti dan s olakšanjem i rekao: “Stigli smo...” Svako snimanje u mom slučaju tretiram kao maturalno putovanje, a naročito kad odete u izolaciju, tako da su svi članovi ekipe imali deset dana “hardcore” maturalca, a usput su ponijeli i kameru. Naročita pohvala ide glumcima koji su cijele dane radili, pa nastavljali motivacijske seanse i glumačke probe do ranih jutarnjih sati. Ali, samo da spomenem cure: Judita i Iva su zvijeri od žena i s njima nije bilo nikakvih problema. Čak ni podočnjaka. Koliko to padanje u nesvijest možda ima nekog “smisla” s obzirom da ste izjavili kako ste “cijeli film snimili kao nesvjesno stanje”? – Nekako računam da kad radite film u prosječnim, normalnim uvjetima, mozak radi jedno šest puta brže nego u prosječne osobe. U slučaju “Ćaće” mislim da sam u jednom trenutku dosegnuo 14 puta bržu brzinu i jednostavno zatrokirao. Za razliku od “Kina Lika”, ali i ostalih vaših filmova tipa “Fine mrtve djevojke”, “Ćaća” kao da je namjerno lišen kontroverzija koje bi mu podizale reklamu? – Za razliku od prijašnjih filmova, ovdje možemo govoriti samo o obiteljskom nasilju i pedofiliji, ha-ha-ha... Ali, nećemo dalje otkrivati, neka ostane nešto za gledatelje. Čekamo kino-publiku koja voli trilere i horore. Također, za razliku od “Kina Lika”, u ovom filmu nema šok-scena sa životinjama, samo s ljudima. – Ljudi su postali svinje. U “Ćaći” ste režirali dojmljivu scenu smaknuća sjekirom. Smatrate li da treba biti djelomično implicitan kod takvih scena? – I u drugim žanrovima volim implicitnu horor režiju. Haneke je najbolji primjer jezovitosti scena gdje se ne otkriva previše. Meni je osobno uvijek bilo stravičnije nešto što je u daljini ili se uopće ne vidi. Kristijan Milić nam je kazao da u pripremi ima film u kojem se likove reže motornim pilama. Takvo što vas osobno ne zanima ili smatrate da Hrvatska ne može podnijeti nešto poput “Srpskog filma”? – Od studentskih dana veselim se svakom filmu Kristijana Milića. Što se tiče horora, mislim da smo dijametralno suprotni. Milić je taj koji bi radio “Teksaški masakr motornom pilom”, a ja “Istjerivača đavola”. U svakom slučaju, uživam u gledanju obiju vrsta filmova. Da smo u nekoj razvijenijoj zemlji, vjerojatno bismo jedan drugome bili kreativni producenti. Koliko se iz likova u vašim filmovima zrcali mini apokalipsa hrvatskog društva? Predstavlja li lička kuća u “Ćaći” Hrvatsku u malom? – Čim se postavi ogledalo prema disfunkcionalnoj obitelji, postavili ste ogledalo prema cijeloj državi. U “Ćaći”, koji je najviše fikcija od svih mojih dosadašnjih filmova, osjećam neku poveznicu na razini nesvjesnog sa sadašnjošću. U toj nevidljivoj apokalipsi, koja je tim likovima sve u životu, a iza prvog brda se više ne čuje od zvukova idilične prirode...
Kad pogledate hrvatsko društvo danas, ne nužno kroz objektiv, što točno vidite?
Vidim normalne ljude kojima je vjerujem, dosadilo biti apatičnim pokradenim ovcama i koji će se, nadam se, trgnuti, i prestati biti žrtve mafijaša koji jednom rukom grabe sve u svoju vreću, a drugom mašu naokolo hrvatskim zastavama. MARKO NJEGIĆ Nema tog budžeta...Približavaju se izbori. Biste li režirali neki predizborni spot da vam netko da “ponudu koju ne možete odbiti”? I biste li se u tom slučaju potpisali kao redatelj, poput Zrinka Ogreste, ili ostali anoniman kao ostali? - U slučaju izbora se postavljam kao prema svakom drugom klijentu u reklamnom poslu. Znamo da svijet ne vode političari, nego korporacije. Premda mislim da u današnje vrijeme nema više nekih velikih budžeta za takve poslove. |
Moja ostvarenja imitiraju ljudsku glupostZa nekoga tko se još nije sreo s vašim opusom: ako je film "imitacija života", što Matanićevi filmovi točno imitiraju?
- Imitiraju ljudsku glupost koja se nije naučila činjenici koliko je život kratak. Ljudska glupost koja radi drugima zlo, umjesto da se bavi svojom (ne)srećom. Filmovi su ogledalo nas samih i htio bih da se u tom ogledalu ne vide deformacije, htio bih da napokon mogu raditi bezbrižne komedije poput "Svi su ludi za Mary". Ali, ne, uvijek neki vrag u tom ogledalu ne štima, uvijek nas vlastita glupost iznenadi... Bit ću najsretniji čovjek kad u tom ogledalu ugledam normalne ljude. I da, napokon ću moći raditi komedije!
Sudeći po vašim filmovima, razmjerni ste pesimist kad je ljudska priroda u pitanju.
- Pesimist sam kad je ljudska priroda u pitanju, no nepopravljivi sam optimist kad je riječ o ljudima. Ima tu puno stečenih, povijesnih, religijskih razloga zašto ljudi zastrane, odu k vragu, no duboko u sebi vjerujem da čovjek na kraju mora profunkcionirati kao humano biće. Tako da moje obrušavanje na devijacije ljudske prirode više smatram ukazivanjem na greške za koje ipak ima nade da će biti popravljene. Kad se na kraju dana podvuče crta, ipak sam sebi izgledam kao neki naivni, nepopravljivi optimist.
|
Ludi život kao nepredvidljiva motivacijaKada i kako dobivate ideje za filmove? Sijevne li vam u glavi neka rečenica, situacija, pa od nje razvijate film?
- Apsolutno da. To je niz nepovezanih motiva, fragmenata, situacija, riječi, osmijeha, pogleda. Nikad nema pravila kad ni gdje će se to dogoditi. U tome je i čar. Kako ludi život nepredvidljivo motivira...
Jeste li dobili ikad ideju u kinu, gledajući neki drugi film?
- Vjerojatno, s tim da uvijek postoji strah od sličnosti s nečim što je napravljeno, mada je manje više sve već napravljeno tako da se to vrti u krug. Zato i volim gledati sve filmove u kinu, od najboljih do najvećih gluposti. Često se i u nekoj hollywoodskoj glupariji ukaže neki detalj koji okine neki novi motiv u sasvim novom svjetlu.
Je li vam možda ideja za "Ćaću" pala na pamet tijekom novog gledanja "Kina Lika"?
- Nije. Motivi za "Ćaću" su se vjerojatno krenuli gomilati boravkom u Lici, u obiteljskoj kući. Tu se razvije ona harmonija s prirodom gdje čovjek osjeti da bi u idiličnom pejzažu moglo biti sranja.
|
Čekamo kinopubliku koja voli trilere i hororeKoliko gledatelja u kinima očekujete? Može li uspjeh "Koka" dati podstrek "Ćaći" ili mislite da je to zaseban slučaj?
- "Koko i duhovi" je dobro napravljen dječji film koji se jednostavno mora gledati u kinima. Da "Koko" nije bio gledan, to bi bi bila kolektivna katastrofa i ulaz u kino apatiju. Možda je nakon njega ostao pozitivan duh oko posjeta domaćem filmu u zraku. Čekamo kino publiku koja voli trilere i horore. |
U filmovima strave zanima me đavo"Ćaća" je dosad vaš žanrovski najčišći film. Uspješno koketirate s hororom, ali samo do određene granice. Kako to da niste poželjeli snimiti baš pravi, čisti horor s obzirom da ste "provodili piratske dane s Carpenterom", odnosno na priznanje da ste kao klinac izgledali poput Damiena iz "Omena"?
Volim horore atmosfere. Drago mi je da se rade filmovi poput "Paranormalnog" koji grade sav uspjeh na atmosferi. Baš sam na Halloween gledao "Halloween" i bilo je lijepo nakon dugo vremena vidjeti testiranje živaca publike. Ako se budem više pomicao ka tom žanru, sigurno idem u tom smjeru. Shvatio sam da me ne zanimaju slasheri. Zanima me đavo.
|
Režirao bih i jednu kvalitetnu serijuRežirate reklame, kazališne predstave... Biste li se okušali iza kamere neke serije?
Jedva čekam da se stvari pomaknu ka kvaliteti. Jedva čekam šansu da se ovdje radi nešto na tragu "Breaking Bad", "Arrested Development" i slično. Televizija u Americi je daleko bolja od Hollywooda i prvu minutu kad budem imao šansu za takvo nešto na domaćem terenu, uranjam stopostotno.
|
Bitno je da se snimaKako gledate na činjenicu da je Pula 2011. imala dosta debitanata?
Mislim da je to iznimno dobra stvar. Bitno je da je scena živahna. Nedavno sam u Njemačkoj osjetio da je po pitanju organizacije i napredovanja filmskog posla, Hrvatska u ovom trenutku postala uzor u regiji, čak i šire. Drugim riječima, organizacijski smo u modi, sad nam trebaju filmovi. Osobno čekam filmove nekih svojih mladih favorita. Da završimo s jednom umnom, bitno je da se snima (smijeh).
|
|
|
...nagrađeni matanić i angelina jolie - novi list |
DODJELA NAGRADA U SARAJEVU "Disati" najbolji igrani film 17. Sarajevo Film Festivala, nagrađeni Matanić i Angelina Jolie
Autor: HINA Objavljeno: 30. srpnja 2011. u 22:19U kategoriji kratkog filma u kojemu se za nagradu natjecalo jedanaest ostvarenja najboljim je proglašen hrvatski »Mezanin« redatelja Dalibora Matanića a posebnu nagradu u ovoj kategoriji dobio je i »Dove sei, amore mio« redatelja i scenarista Veljka Popovića Film »Disati« redatelja Karla Markovicsa u austrijsko-njemačkoj koprodukciji proglašen je najboljim u kategoriji igranog filma ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala (SFF) koji je zatvoren u subotu, a svečanom zatvaranju nazočili su hrvatski predsjednik Ivo Josipović ali i čuvene hollywoodske zvijezde Angelina Jolie i Brad Pitt. U kategoriji kratkog filma u kojemu se za nagradu natjecalo jedanaest ostvarenja najboljim je proglašen hrvatski »Mezanin« redatelja Dalibora Matanića a posebnu nagradu u ovoj kategoriji dobio je i »Dove sei, amore mio« redatelja i scenarista Veljka Popovića. Za ulogu u pobjedničkom filmu »Disati« najboljim glumcem proglašen je mladi Thomas Schubert a njemu je nagradu uručila upravo Jolie. Njoj je pak ovom prigodom uručena nagrada počasno Srce Sarajeva za ukupni doprinos filmu i njen ukupni društveni angažman. »Puno vam hvala«, izgovorila je vidno uzbuđena Jolie koja je čak zasuzila na pozornici. »Trudim se da ne zaplačem i jako sam sretna što sam u ovom nevjerojatnom gradu i ovoj lijepoj zemlji«, kazala je Jolie. Dodala je kako nikada nije radila s tako dobrim glumcima kao u filmu »Zemlja krvi i meda« koji je režirala i koji tek treba biti predstavljen publici u Veneciji. »Vrlo sam počašćena i hvala vam«, kazala je Jolie, zahvaljujući se direktoru SFF-a Mirsadu Purivatri. Najboljom glumicom 17. SFF-a proglašena je Ada Condescu za ulogu u rumunjskom filmu »Loverboy«, a posebna nagrada žirija pripala je bugarskom filmu »Ave« Konstantina Bojanova.
Žiri ovogodišnjeg SFF-a u kategoriji dokumentarnog filma najboljim je proglasio ostvarenje redatelja Nedžada Begovića »Mobitel«. Brojna publika okupljena na festivalskom trgu ispred sarajevskog Narodnog pozorišta gdje je održana završna svečanost SFF-a srdačno je pozdravila hrvatskog predsjednika u čijoj je pratnji bio član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović. Ivo Josipović kazao je kako se veseli dolasku u Sarajevo, istaknuvši važnost festivala kakav je SFF jer oni povezuju ljude i doprinose uzajamnom povjerenju.
Na 17. SFF-u prikazano je više od dvije stotine filmova koje su vidjele na tisuće gledatelja. |
|
dalibor matanić: život je uvijek luđi od filma - novi list |
DOBITNIK ZLATNE ARENE ZA REŽIJU FILMA "ĆAĆA" INTERVJU Dalibor Matanić: Život je uvijek luđi od filma
Autor: Tatjana Gromača Vadanjel Objavljeno: 24. srpnja 2011. u 8:33
Film je sigurno najmoćniji oblik kulture i umjetnosti danas, zato mislim da je važno to iskoristiti, ljude, koliko se to može, pomaknuti ka nekom dobru, barem nekolicinu njih. Neka se samo zapitaju, neka promišljaju, neka ne šuteDalibor Matanić jedan je od naših najuspješnijih redatelja. Otkako je 2000. godine debitirao igranim filmom »Blagajnica hoće ići na more« i osvojio niz uglednih nagrada (od nekoliko značajnih na Festivalu igranog filma u Puli, do nagrade za najboljeg europskog režisera debitanta na filmskom festivalu u Cottbusu u Njemačkoj) ovaj se mladi režiser ne zaustavlja, ni sa snimanjem filmova, niti s uspjesima. Isti film otvorio je 30. filmski festival u New Yorku, »New directors, new films«, a polučio je i veliki uspjeh u domaćim kinima. Film »Fine mrtve djevojke« (2002.), osvaja još veći broj nagrada, veliku gledanost i naklonost publike, ne samo domaće, već i diljem svijeta. Film »Sto minuta slave« (2005.) nije dobio toliki broj nagrada, ali je svakako jedan od dojmljivijih filmova domaće kinematografije. Film »Volim te« (2006.) dobio je nagradu u Strasbourgu za najbolji europski TV film, bio je prikazivan u kino distribuciji u New Yorku… Godine 2008. izašao je film »Kino Lika«, nastao prema istoimenoj knjizi Damira Karakaša. Film je dobio mnoge međunarodne nagrade, a u hrvatskim ga je kinima vidjelo oko 20.000 ljudi. Kratki film »Tulum« također doživljava veliki uspjeh, kao i prošlogodišnji igrani film »Majka Asfalta«, koji je također, kao i svi prethodni, prošao vrlo zapaženo na filmskim festivalima u Europi.
Emotivni invalidiDalibor Matanić na Festivalu igranog filma u Puli za svoj novi film, psihotriler »Ćaća«, nagrađen je Zlatnom Arenom za režiju. Filmom, koji je žanrovski čišći od prethodnih, ovaj režiser čiji rad ima jasne odjeke u Europi, bavio se dugo skrivanim obiteljskim tajnama, odnosno trenutcima kada se članovi jedne obitelji moraju suočiti s istinom. Film je to tjeskobne atmosfere, vrlo upozoravajuće, gotovo alarmantne poruke, koja je, nesumnjivo, upućena svima nama. Filmom »Ćaća« pokazujete laž, neiskrenost u ljudskim odnosima, i to u odnosima koji bi trebali biti najprisniji, gdje bi trebalo postojati najveće uzajamno pouzdanje… Jesu li takvi odnosi, u suštini amoralni, na neki način alegorija društva? – Vjerojatno da, iako ne na namjernoj, svjesnoj razini. Ono u čemu bi čovjek trebao imati nekakvu baznu čistoću, mislim na najbliže rodbinske, obiteljske odnose, deformirano je, samim time se onda i sve drugo deformira. Kada je baza deformirana, nije neobično očekivati da će se onda sve, nekakvim domino efektom srušiti, i širiti na širi aspekt. Imamo primjer svećenika, koji bi trebali biti ljudima nekakva motivacija, jer imaju široko povjerenje ljudi, pa i oni odlaze u devijacije. U tom smislu onda nije neobično da će i njihova »publika«, religiozni ljudi, postupati po sličnim obrascima. Tako imamo zapovijed »ne ukradi«, a konkretno u našoj državi krađa je gotovo legalna stvar. Je li scenarij za film »Ćaća« stigao iz nekih vaših promatranja prisnih ljudskih odnosa, jeste li kroz vlastito iskustvo došli do toga da su ti odnosi lažni iznutra? – Krenuo sam od ideje težnje za ujedinjenjem obitelji, to je bila prva rečenica scenarija, nešto u smislu »kćer traži oca koji je nestao«. Na to su počele dolaziti druge stvari. Kada pogledam, zapravo mi je obitelj nekakvo stalno ishodište filmova, postoji nekakva konstanta. Obitelj kao bazni obrazac društva. Kada je to poljuljano, onda sve dolazi u pitanje. Želja mi je bila na jednom malom prostoru prikazati nešto što je najvažnije u životima ljudi kojima se to događa. Želio sam i kamerom, i glazbom, i svim mogućim drugim filmskim obrascima pokazati da je to njihova apokalipsa. I u ovom, i u prijašnjim filmovima, recimo u filmu »Majka asfalta« i »Kino Lika«, pokazujete da su nedostatak komunikacije i potpuno odsustvo pokazivanja i razmjene pozitivnih emocija među ljudima, poput ljubavi i nježnosti, uzrok ljudskih tragedija. – Da, to je prisutno u oba filma. U filmu »Kino Lika« želio sam pokazati da se to ne događa samo u gradovima, da to posvuda ostavlja traga. Posvuda imamo slučajeve da se ljudi ne snalaze, da se gube u nekoj »evoluciji« koja nam se svima događa, i tu dolazi do pucanja, upravo na području ljubavi. Ljubav se zapostavlja, gubi prioritet. Ljudi postaju emotivni invalidi. Ne znaju kako izraziti svoje osjećaje, a na neki način sve izvana im sugerira da to i nije toliko bitno.
Pandorina kutijaČini se da dosta promatrate i analizirate, pogotovo naše društvo i sadašnji trenutak… – Postoji neki filmski komunikacijski ključ sa ljudima, da prepoznaju te motive. Pitanje je samo koliko se publika želi, s time što im se filmom pokazuje, suočiti. Uvijek kažem da je film ogledalo, nas samih, svega oko nas… Mislim da je bitno pronaći neki ključ, po kojem ljudi prepoznaju kodove iz onoga svakodnevnoga. Napraviti film koji se suočava sa životom, ne da bježi od njega. Film je sigurno najmoćniji oblik kulture i umjetnosti danas, zato mislim da je važno to iskoristiti, ljude, koliko se to može, pomaknuti ka nekom dobru, barem nekolicinu njih. Neka se samo zapitaju, neka promišljaju, neka ne šute. Ako je film ogledalo društva, onda film »Ćaća« ne daje njegovu nimalo ugodnu sliku. – Da. Samo ja bih, što se tiče ovoga filma, volio uvijek staviti naglasak na izolirani slučaj, prema kojemu se mogu čitati kodovi, nego li to tumačiti kao jasnu kritiku društva. Iako je jako puno, konkretno u našem društvu, takvih »izoliranih slučajeva«, kao da se u tom pogledu nešto zaista zahuktalo u Hrvatskoj. Uvijek je život luđi od filma, to je uvijek tako… Čini se da se i na razini kolektivnog podsvjesnog jako puno trenutno događa u našem društvu. Vi, za film »Ćaća«, naglašavate taj element podsvjesnoga. – Mislim da je podsvjesno užasno bitno. Živimo u tom, pomalo emocionalno retardiranom društvu, koje ima naviku potiskivanja osjećaja i iskustava. To se kod nas najglasnije očitava na ratnim traumama, ali i u ovom, modernom emotivnom životu. Čini mi se da postoji nekakav podsvjesni ključ, prema kojemu čovjek, kada gleda nešto na kino platnu, može procesuirati nešto kod sebe, čak nešto što je skriveno, što nije jasno artikulirano. Volim uvijek dati malo otvoreniju priču, tako da svatko sebi sam može tumačiti što se događa, mislim da je to bitno upravo zbog tih kodova koji su sakriveni u ljudima. Mislim da ljudsko biće ima prirodan poriv da otvori onu mračnu ladicu u sebi, i u svojima najbližima, u kojoj je sve zaključano. To nekada može biti i katarza, a nekada može biti i Pandorina kutija.
Nadilaženje roditeljaJunaci vaših filmova su mladi ljudi srednjih godina, koji kao da ne znaju kako odrasti, kako preuzeti odgovornost za život. Jedino što znaju vezano uz taj problem jest da ne žele biti poput svojih roditelja. Međutim, kao da su zapeli, ne znaju kamo ići dalje… – Da, oni taj problem ne znaju nadići. Mislim da im čak vrijeme prolazi u tome htijenju nadilaženja roditelja, da bi u jednom trenu shvatili da su isti poput njih. Oni zapravo funkcioniraju po istim obrascima, samo u drugom izvanjskom dizajnu. To izvana nekakav je obrambeni mehanizam naspram onoga što je duboko zatomljeno unutar tih, izvana suvremenih ljudi. Mislim da rijetkima uspijeva uzdići se iznad toga. Iako, mislim da nema ništa loše u tome da se shvati da nema ničeg ružnog u suočavanju s onime što jesu njihovi roditelji. To bi se, prije svega, trebalo prihvatiti, da bi se moglo nadići. Tu je isto prisutna ta priča o ogledalu, jer se jako puno ljudi zapravo nije spremno pogledati u ogledalo. Mislim da je to prisutno na generacijskom nivou, nešto kao vrst sindroma generacije. Nije često samo krivica na tim ljudima, tu se opet bježi od te obiteljske baze, ljude se izvana posvuda usmjerava na to da se ne suoče. Čini mi se da je upravo suočavanje iznimno važno, međutim, jako puno se bježi od toga. Jesu li po vašem mišljenju seksualni promiskuitet i oslanjanje na alkohol i opijate jedina sredstva za opiranje, ili, preciznije, bijeg, od patrijarhalnih, konzervativnih obrazaca? – To su najčešća sredstva koja se mogu vidjeti. Ponekad je ta vrsta hedonizma neko ključno oružje baš tog agresivnog pokušaja da se pobjegne od nečega što čovjeka čeka. U svakom slučaju, to su najprisutniji oblici bijega. Neki nastave bježati cijeli život, neki postanu roditelji, pa onda shvate da su postali kao i njihovi roditelji, a ima nadam se i nekih rijetkih, trećih varijanti.
Potreba za izražavanjemJako puno radite, svake godine novi igrani film, novi kratki filmovi, kazališnu predstavu ste nedavno radili, prema knjizi Damira Karakaša, u Rijeci… – Tako se nekako poklopilo, posljednjih godinu dana sam zaista puno radio. Stalno su mi se vrtjele neke ideje, i onda je krenulo i s realizacijama. U svakom slučaju nije mi problem realizirati ideje koje su se dugo vremena promišljale, ali možda je malo fizički teže sve to stići. U svakom slučaju, jako puno stvari ima za snimati… To znači da ste vi sada na vrhuncu nekih svojih kreativnih snaga… – Ja uvijek kažem – daj bože vremena. Mislim da je vrhunac da se ide dalje, da se ide ka nečemu, da se uvijek napravi korak naprijed, da se što je moguće više napreduje. Za milimetar, ili za metar, to je manje važno, ali da se ide dalje, da se ne stagnira. I kod nekih drugih mlađih redatelja može se primijetiti želja da se neprestano radi, da se stvara nove filmove. Kao da je na neki način latentno prisutan strah od zaustavljanja. Je li to strah od toga da će se, ako se zaustaviti, ispasti iz sustava potpora, žiriranja, sudjelovanja na festivalima, da će vas svi zaboraviti, ili je nešto drugo u pitanju? – Ja jednostavno imam tu potrebu za izražavanjem, jednostavno, ne volim čekati. Vidio sam puno primjera gdje zaustavljanje, u našem poslu, može izazvati neku vrstu kreativnog kuršlusa. To se često dešavalo. Jer ovo je poziv koji ima povišeni obrtajni moment, i kada se to zaustavi, onda je to jako opasno, jer je taj zalet ponovno vrlo teško uhvatiti.
Nepopravljivi optimistPuno nagrada, puno festivala, puno filmova, to je sve prisutno u vašoj biografiji…Što autor poput vas misli, postoje li danas filmski umjetnici koji ostavljaju dublje tragove, kao što su to nekada bili Antonioni, Bergman… – Puno starih autora, kao što su bili Bresson ili Tarkovski postavili su neke standarde umjetničke visine u filmu. Mislim da je bitna stvar današnjice što su se otvorila vrata svim kinematografijama, ne samo onim poznatim. Danas zaista nije bitno, niti na jednom filmskom festivalu u svijetu, gledate li albanski, kazahstanski ili francuski film. Ljudi su se, po tome pitanju, otvorili. Ono što je dobro je da se lijepi filmovi snimaju posvuda, užasno bitni filmovi, koji analiziraju današnje društvo. Jedino je šteta što nama to nekakav dominantni, površni medijski kod, zataškava. Bez obzira na to što su predviđali i govorili o filmu da gubi snagu s novim medijima, mislim da to nije slučaj. I mnoge druge grane umjetnosti koje su, kao, bile pred smrti, kao slikarstvo ili kazalište, uvijek pronađu put kako da se vrate. Kako se vi kao umjetnik osjećate spram današnjeg čovjeka i njegovih perspektiva? Gledajući po posljednjem filmu, ne bi s moglo reći da ste osobiti optimist. – Ja sam nepopravljivi optimist, štoviše, ali nikada ne vjerujem ljudskoj prirodi. Vjerujem ljudima, ali ne i ljudskoj prirodi, jer mislim da je ona dirigirana s milijun utjecaja, vanjskih, unutarnjih i da ima svojih deformacija, oduvijek. Ali u nekakav ljudski duh, onaj generalni ljudski duh, vjerujem. Bez obzira na sve, mislim da će se morati krenuti u nekom novom smjeru u pogledu ljudskih postupaka. Možda stvarno materijalni svijet u jednom trenutku prijeđe sam preko sebe. Možda stvarno dođe do kraja. Ja se uvijek zapitam zašto ljudi reagiraju samo kada dođe do generalnog problema, generalne panike? Zašto to nije svakodnevno? Zašto smo suosjećajni tek kada se dogodi potres, poplava ili nekakav rat? Zašto tek onda čovjek nastupa kao čovjek? Zašto je komocija uvijek ispred humanog djelovanja? Ljudi tim povijesnim akcijama također na neki način bježe od svoje jezgre. Jer svaki čovjek zna, negdje duboko u sebi, da bez pozitivnog djelovanja prema okolini ne može on sam egzistirati. Tu ide ta nekakva crta optimizma, po meni, ali, da bi se došlo do nje, treba maknuti puno naslaga sala koje se u međuvremenu nataložilo. |
|
austrijsko-balkanski pornić - no-show.net |
– 12. SRPANJ 2011.POSTED IN: INTERVJU, NEKATEGORIZIRANODalibor Matanić, jedan od najhvaljenijih i najnagrađivanijih redatelja mlađe generacije otvorio nam je srce - predstavio novi film Ćaća koji će premijeru imati u Puli, priča o iskustvu kazališne režije, podijelio s nama što gleda i čita, te najavio da će snimati ljubavni film, a možda i pornić 
1. Novi film, ‘Ćaća’, je gotov. Kada će ga publika moći vidjeti? ĆAĆA izlazi premijerno 18. srpnja u Areni pred publikom Pula film festivala i jedva čekam da ga ljudi vide. Riječ je o najvećem pomaku dosad u žanrovski film i vesele me pozitivne test reakcije na naš ludi eksperiment da s full malim budžetom u 10 dana snimimo dugometražni film. Nakon toga bi trebao uslijediti neki svježiji oblik distribucije, to ćemo još vidjeti što je u današnje doba najefektnije oružje za interes publike. 2. Je li atmosfera slična onoj u ‘Kinu Lika’? O čemu se u filmu radi? Mogu reći da su različiti filmovi. KINO LIKA se bavila prokletstvom izoliranih ljudi i volim taj film baš zato što je pomalo epski i nadam se, ljudima emotivan. ĆAĆA je psiho triler koji se fokusira na obitelj i ponire u bunar tajni čije se izlaženje na površinu više ne može zaustaviti. 3. Kako su Ličani reagirali na ‘Kino Liku’ gdje nisu prikazani u baš najboljem svjetlu? Jesi li lički sin ili si tamo nepoželjan? Kad smo snimali ĆAĆU, na pola snimanja je baš bila KINO LIKA na televiziji. Šalio sam se s ekipom da do emitiranja piju besplatno svugdje jer Ličani su nevjerojatno dobri domaćini, a od emitiranja KINO LIKE svi se skrivamo po hotelskim sobama… Naravno da nije bilo tako. Svi bi htjeli turističke filmove o sebi samima, no ako se rade fimovi o realnosti, normalno da uljepšavanju nema mjesta. Na premijeri KINO LIKE obećao sam da ovo što je prikazano o Lici, nije ništa što će se dogoditi Zagrebu u idućem filmu. Tako je nastala MAJKA ASFALTA. Ohrabrujuće je da sam na snimanju ĆAĆE osjetio svojevrsnu mentalnu evoluciju u Lici oko filmova i snimanja, ljudi su shvatili da je bitno da se snima dolje jer snimanje znači život. I tako su se u razmaku par godina snimila već tri lička filma (KINO LIKA, 72 DANA, ĆAĆA). Mislim da Lika postaje nova snimajuća meka. A svi oni koji su boravili dolje, znaju o kakvom prirodnom raju je riječ.  4. Nedavno si se po prvi put okušao u kazališnoj režiji. Kakvo je to bilo iskustvo?
Iskreno, ludo, teško i predivno istovremeno. Prvu polovicu sam doslovno opipavao medij, lovio, uočavao razlike, metode, mehanizme. Druga polovica je bio period gdje se brišu granice između kazališta i filma, više nije bitno da li ste na pozornici ili na filmskom setu. Srećom radio sam u Rijeci koja ima divne ljude i na sceni i iza nje. 5. Bi li ga ponovio? Naravno da bih. Stalno ste okruženi glumcima, to je privilegija. Idući korak u kazalištu bih volio napraviti dalje u autorskom smjeru. Kazalište je živ medij, svaka izvedba je drugačija, tako da je u stvari, ove riječi vjerojatno ne biste čuli od mene prije godinu dana, veliki izazov raditi predstavu. 6. Je li publika bila objektivna, dolazila na kazališnu predstavu ili su očekivali Matanićev film u 3D-u? Publika u riječkom HNK je bila super. Naročito mi se svidjelo što mlađe generacije vole predstavu. U početku sam se htio maknuti od bilo kakvih filmskih intervencija, no tijekom rada sam u scenografiju i ritam predstave ubacio filmski štih. No tako i tako, volim takvu vrstu predstava općenito. 7. Snimio si puno reklama. Koliko u njima imaš slobode biti kreativan? Je li to samo posao ili i u tome možeš uživati? Reklame su odličan trening. Osim toliko potrebnog koketiranja s novim tehnologijama, stalno se borim kao i ljudi koji rade po agencijama za što je moguće kreativnije koncepte. I sve to uvijek ovisi o klijentima, ali stvari se mijenjaju nabolje, i oni uviđaju da određena doza hrabrosti donosi veću isplativost u marketingu.  8. Je li nužno da ti se sviđa pjesma za koju snimaš spot?
Spotovi su danas, ovdje pomalo tužna priča. Krivi su bijedni budžeti što muzičari imaju na raspolaganju. Kad bi se to pomaklo mrvicu na bolje ili barem kako je bilo prije, nema veće sreće nego da nadogradite nečiju muzičku kreaciju. I naravno da je bitno da vam je pjesma dobra. Bitna je interakcija između muzičara i filmaša. Davno sam napravio par spotova za klasičnu glazbu na moderniji način i to su bile odlične suradnje. 9. Tvoj kratkometražni omnibus 6/6 je jako uspješan, hvaljen i nagrađivan. Čini se da si ti jedan od rijetkih hrvatskih režisera koji se bavi tim medijem. Zašto se, po tvom mišljenju, više tvojih kolega ne bavi kratkim filmom? Ne znam odgovor na to pitanje. Kratki film je nevjerojatan test discipline i dramaturške preciznosti. Velika je stvar što se svugdje u svijetu, pa i u Cannesu, briše granica između dugih, kratkih I dokumentarnih filmova. Film je film, mora biti dobar koliko god da traje. A svi znaju koliko je teško napraviti kratku formu da bude stvarno dobra. 10. Tvoji filmovi na manje ili više direktan način ukazuju na neke probleme i pojave u društvu. Postoji li neka tema koje se ne bi dohvatio ili, pak, nešto o čemu jedva čekaš snimiti priču? Ima puno društvenih tema koje čekaju na red. Ipak živimo u austrijsko-balkanskom loncu gdje svaki dan neki defekti izlaze na površinu. Više me zanimaju aktualne teme nego povijesne, zato što se tzv. povijesnim činjenicama u ovim krajevima ne može baš 100% vjerovati. U svakom slučaju i porno varijanta u budućnosti nije nemoguća. 11. Je li neki od tvojih filmova bio smatran posebno kontroverznim? Koji? Zašto? Od strane koga? Ne znam da li to zvati kontroverznim ili komunicirajućim. Meni je najveći kompliment kad tzv. obični ljudi s ulice imaju potrebe diskutirati o problemima koje vide oko sebe, a dotaknem ih u nekom od filmova. Ta komunikacija je užasno bitna i tu je velika snaga filma. Svaki film nastaje u svom trenutku i progovara o tom momentu. I sad zamislite da se snimaju turistički filmovi o divnim Hrvatima, Srbima, Njemcima, bilo kome. LJudi odmah znaju da je to laž. 12. U tvojim filmovima se vrlo često sreće Krešu Mikića i snažne ženske likove. Jesu li te, zbog ovog potonjeg, uspoređivali s Allenom, Almodovarom ili Altmanom, i jesi li razmišljao o promijeni prezimena u Altanić?  Altanić? WTF? Divni su spomenuti režiseri, ali ima još puno, puno imena od čijeg se spomena smrzneš. I klasici, ali I toliko novih imena i toliko lijepih filmova. Bilo bi divno kad bi ljudi kod nas u prime timeu mogli gledati Weerasethakula, Hanekea, Bong Joon-Hoa, Dardenne, umjesto stupidnih reality show-ova. Tada bi shvatili koliko je film živahan i u današnjici, koliko može kritizirati gluposti oko nas. I postaje sve dostupniji, možeš ga snimiti i na mobitelu.
13. Što čitaš, osim Karakaša, naravno? Houellebecqa, Frenzena i niz nekih čudnih knjiga. 14. Koje su dužnosti i obaveze člana Europske filmske akademije?  Da bude počešljan, nasmijan, glasa za filmove, popravlja europsku sliku filma i da svojim ustrajnim radom poštuje Tita i slavi Dan mladosti.
15. Dao si stotine intervjua. Postoji li neko pitanje kojemu si se uvijek nadao, a nikako da ti ga postave? Slobodno si ga sada sam postavi, pa na njega i odgovori! Što najviše ne voliš vidjeti na ulici? Parove koji ližu sladoled. 16. Pripremaš film ‘Zvizdan’ i ekranizaciuu Karakaševe knjige ‘Eskimi’. Donosi li barem ‘Zvizdan’ neke vedrije teme? U kojoj si fazi s tim projektima? Sve ide ka osvajanju najtežeg filmskog žanra, komedije. Previše loših šala ispaljujem svakodnevno da ne bih radio zabavne filmove. Vedrije teme ipak ovise i o svijetu u kojem živimo. Ali “Zvizdan” će biti jedna velika oda ljubavi. Da, u pripremi je ljubavni film. |
|
matanić u lici snimio obiteljski psiho-triler "ćaća" - novi list |
|
Četvrtak, 09 Lipanj 2011 19:29 |
|
NOVI PROJEKT UOČI RIJEČKE PREMIJERE "MEZANINA" Matanić u Lici snimio obiteljski psiho-triler "Ćaća" Autor: Vedrana Simičević Film je snimljen u deset dana s budžetom od 70 tisuća eura, a premijerno bi mogao biti prikazan na ljeto Posljednjih nekoliko mjeseci, naime, zagrebački je redatelj »ubacio u petu«, pa je nakon odrađenog »Mezanina« uskočio u HNK Ivan pl. Zajca i bacio se na svoju prvu kazališnu režiju. Intenzivno iskustvoNo, infuziji najbliže iskustvo – otkrio nam je kao mini-ekskluzivu – ipak je bio skriveni »pozadinski« projekt koji se, još dok se kamere od »Mezanina« nisu ni ohladile, odvijao tijekom deset dana u dubinama Like. Izolirana kućica, šesnaest ljudi spremnih na eksperimentiranje i 70 tisuća eura. Iako zvuči pomalo kao »Big Brother«, pa čak malo baca na Elija Rotha, zapravo se radi o eksperimentalnom trileru i obiteljskim odnosima koji su, što je u cijeloj priči najzanimljivije – dugog metra. – Iako je ovo doba recesije i kukanja, pa je i »Mezanin« bio veliki test entuzijazma jer smo radili sa zaista malim budžetom, odlučili smo odmah nakon toga napraviti još veći test entuzijazma, upustiti se u ludi filmski eksperiment i snimiti u deset dana dugometražni film s budžetom tek neznatno većim od »Mezanina«. I uspjeli smo – objasnio je Matanić svoje do sad možda najintenzivnije filmsko iskustvo jednostavnog naslova »Ćaća« , koje je snimio u kućici pokojnih babe i dide u Lici. Filmski jam session– Bilo je to dosta zabavno i malo škakljivo od početka jer smo počeli snimati na dan kad se na televiziji pokazivala »Kino Lika«, koju su mnogi Ličani tek tada imali prilike vidjeti. No taj dio je prošao dobro. Radnju, odnosno scenarij, djelomično sam razradio već ranije, a većinu toga razvijali smo u procesu rada. Svi su se do kraja dali u to, otpustili sve kočnice i cjelokupno iskustvo ispalo je apsolutno ekstremno. Ja sam umalo kolabirao na setu, no koliko god naporno bilo, bio je odlično – reći će Matanić koji je pored svoje uobičajene ekipe entuzijazmu privolio četvero glumaca – Juditu Franković, Ivana Mihalića, Ivana Kovača i Ivu Grgurevića , te ponovo našeg ponajboljeg snimatelja Vanju Černjula koji je s njim radio i na »Majci asfalta« . Film je, kaže redatelj, možda najbliži žanru od svega što je do sad radio, a u jednom trenutku, dodaje, čak je razmišljao i o tome da snimi horor. No sve je ipak ostalo na psiho-trileru u kojem se razotkrivaju neke mračne obiteljske tajne. – Bio je to, jednostavno, jedan filmski jam session ekipe koje se dobro razumije – dodaje Matanić, uz informaciju da je »Ćaća« već u fazi montaže i spreman da se premijerno hrvatskoj publici otkrije na ljeto. |
|
matanić: snimanje filma mobitelom bilo je odlično iskustvo! - jutarnji.hr |
|
Utorak, 04 Siječanj 2011 21:58 |
U nešto manje od sedam minuta, film Brave blue boy pokazuje „hrabrost" iz svakodnevnog života mladog para. Jedan od najuglednijih hrvatskih redatelja Dalibor Matanić snimio je kratkometražni igrani film Brave blue boy, a vijest bi ostala tek vijest da Matanić nije to učinio koristeći samo pametni telefon Nokiju N8. U nešto manje od sedam minuta, film Brave blue boy pokazuje „hrabrost“ iz svakodnevnog života mladog para. - Brave blue boy prikazuje temu koja mi je dosta zabavna i bavi se problemima s kojima se susreće skoro svaki muškarac u svojoj vezi – objašnjava Matanić, koji je oduševio i kritičare i publiku svojim posljednjim filmom Majka asfalta. - Snimanje filma Nokijom N8 bilo je iznimno zanimljivo i sve u svemu odlično iskustvo iz nekoliko razloga. Osim što ljudi ne primjećuju da snimate film, zbog čega su prirodniji i pristupačniji, otvaraju se mogućnosti za snimanjem situacija i predmeta koje se inače ne mogu snimiti zbog potrebne brze reakcije – rekao je Matanić koji je Brave blue boy snimio u samo jednom danu. Na pitanje što razvoj mobilne industrije znači za filmsku industriju hrvatski redatelj spremno odgovara: - Prije desetak godina bilo je 'in' snimati s fotoaparatom, a u posljednje vrijeme se usavršavaju mobiteli. Vjerujem da će se u narednih pet godina pametni telefoni sve više koristiti u filmskoj industriji i ne sumnjam da budućnost ide u tom smjeru. Puno su manji troškovi, tehnika postaje dostupnija i Nokia N8 sa snimanjem videa HD kvalitete to potvrđuje. Osim mogućnosti snimanja video isječaka HD kvalitete te njihovog montiranja, Nokia N8 ima 12-megapikselni foto aparat s Carl Zeiss optikom, Xenon bljeskalicom i velikim senzorom koji je usporediv s onima koji se nalaze u kompaktnim digitalnim foto aparatima. BRAVE BLUE BOY: http://www.youtube.com/watch?v=l3b9V-1fxqE |
|
dalibor matanić mobitelom snimio kratki igrani film "brave blue boy" - večernji.hr |
|
Utorak, 04 Siječanj 2011 21:54 |
EKSPERIMENTDalibor Matanić mobitelom snimio kratki igrani film "Brave blue boy"Snimao je na potezu Trg žrtava fašizma - klub "Sedmica", a u filmu glume mladi Sven Klobučar i Valentina Briški Redatelj Dalibor Matanić snimio je kratki film "Brave Blue Boy" u samo jednom danu koristeći isključivo mobilni telefon. Snimanje se događalo na potezu Trg žrtava fašizma - (redateljima omiljeni) klub "Sedmica", a u filmu glume mladi Sven Klobučar i Valentina Briški. – Prije desetak godina bilo je "in" snimati fotoaparatom, a u posljednje vrijeme usavršavaju se mobiteli. Vjerujem da će se u idućih pet godina pametni telefoni sve više koristiti u filmskoj industriji i ne sumnjam dabudućnost ide u tom smjeru. Osim što ljudi ne primjećuju da snimate film, zbog čega su prirodniji i pristupačniji, otvaraju se mogućnosti za snimanje situacija i predmeta koje se inače ne mogu snimiti zbog potrebne brze reakcije – ocijenio je Matanić nakon snimanja. Kako je ispao Matanićev mobilni eksperiment, doduše ipak u sklopu reklamne kampanje za poznatog proizvođača mobilnih uređaja, pogledajte u priloženom videu! |
|
Last Updated ( Utorak, 04 Siječanj 2011 21:57 )
|
|
majka asfalta -božićna drama o nama - slobodna dalmacija |
|
Written by Administrator
|
|
Ponedjeljak, 13 Prosinac 2010 01:52 |
MAJKA ASFALTA Božićna drama o namaPIŠE: MARKO NJEGIĆ |
Film: MAJKA ASFALTA, drama, Hrvatska, 2010.
Režija: Dalibor Matanić
Uloge: Marija Škaričić, Janko Popović Volarić
Distribucija: Continental
Ocjena: **** Bračni raskol jedne mlade hrvatske obitelji kuhao se neko vrijeme u podcijenjenoj urbanoj drami “Majka asfalta”, da bi napokon simbolički dokuhao u - crkvi. Dalibor Matanić je orkestrirao vrlo dojmljivu scenu. Dok svećenik na Božićnoj misi lamentira o dostojanstvu (svete) obitelji za svega nekoliko istinski naćulenih ušiju, sloga, zajedništvo i ljubav prestali su stanovati u bračnoj zajednici Mare (Marija Škaričić u dosad vjerojatno najboljoj ulozi) i Janka ( Janko Popović Volarić, ugodno iznenađenje). Pače, Mare kazuje Janku kako “ne može više ovako”. Kazuje mu da ga “napušta”. Matanić je prethodno implicitno naznačio unutarnje manifestacije bračnog brodoloma zbog mahom vanjskih čimbenika, ostavljajući nešto i gledatelju na volju. Marin otkaz na kreativno ionako umrtvljujućem poslu zasigurno je kumovao njezinoj frustraciji, a ova je dovela do prekida uzajamna razumijevanja i bliskosti s Jankom. Zvuk tišine odzvanja njihovim solidno situiranim obiteljskim gnijezdom (jamačno plaćenim na kredit) u kojem razbijena ukrasna kuglica nakrivo postavljenog božićnog drvca dodatno potpiruje tvrdnju kako nešto ne štima s ovom slikom. Muk će, pak, prekinuti serija Jankovih udaraca. S Marom će Janko obrisati pod u reakciji očajnika svjesnog da su kola krenula nizbrdo. Mare grabi sedmogodišnjeg sinčića Bruna (dobri Noa Nikolić) i odlazi od kuće “u avanturu” na ciču zimu mrzlih, snijegom posutih zagrebačkih ulica. Najprije će pokucati na vrata najbolje prijateljice Višnje, ali njezin suprug Alen (uvijek dobri Frano Dijak) sugerira da nije dobrodošla. Kako Višnju igra sve bolja Lana Barić, “Majka asfalta” se, između redaka, može pročitati i kao određena nadopuna motiva izvrsnog kratkiša “Žuti mjesec” Zvonimira Jurića. Iako, ovdje Mare neće pronaći utočište od svijeta u “šatoriću” obasjanim snopom “žutog mjeseca”.Paralelno s majčinim preživljavanjem na asfaltu i dodirivanjem samog dna (podavanje kamiondžiji za šaku mandarina, prošnja za pomoć dobrostojeće gospođe na parkingu koja joj sugerira da nađe neki posao i otiđe do burze), otac će se opijati do iznemoglosti i ljubovati s iznimno atraktivnom ženom (eskpresivna, zanimljiva Judita Franković) najboljeg prijatelja (solidna epizoda Ozrena Grabarića). Potencijalni spasitelj dolazi u liku usamljena zaštitara (pogođena uloga za Krešimira Mikića) jednog šoping centra. Zaštitar zamjećuje Maru i sina kako spavaju u autu na njegovu parkiralištu preko nadzornih kamera, jer Matanić, suprotno jednom dijelu domaćih redatelja, revno prati svjetsku kinematografiju i gledao je “Gigante”. Gledao je i “Zoru živih mrtvaca”, premda kamera Vanje Černula najviše vrluda praznim šoping centrom kad u njemu nema “živih mrtvaca”. U “Majci asfalta” naglašeno božićno licemjerje i nasušna potreba za površnim konzumerizmom prelamaju se s mikro-dramom pojedinca, ali i čitava tranzicijskog društva (nepovratno?) izgubljena u recesijskom grču i nepodnošljivoj modernoj otuđenosti. Matanić nije slučajno kalendarski rasporedio radnju filma između Badnjaka i Nove godine, odnosno njegovu premijeru uoči blagdana. “Majka asfalta” je duboko u svom srcu “christmas movie” u kojem su “čuda moguća”, a nada umire posljednja pa će se, tako, debeli pokrivač studena snijega u posljednjem kadru otopiti s parkirališta. Teško da je to redateljev “tehnički previd”. |
|
globus - film tjedna: majka asfalta |
|
Ponedjeljak, 13 Prosinac 2010 01:49 |
|
Globus - film tjedna - Majka asfalta: Kad brak popuca po šavovima
"Gledati više puta i držati film kao božićnu kuglicu na dlanu" Davor Špišić
Dešperaterska priča o raspadajućem domu; Mare s djetetom napušta muža Janka i odlazi ravno u pakao božićne hladnoće na kojoj će otkriti da je od milosrđa do licemjerja užasno malen korak
Radujte se narodi...!, odjekuje asfaltom, uz kuhano vino i kobasice. Narodi su možda i radosni, ali su pojedinci u komi. Dok Djed Mraz, Božić-bata ili kako se već zove onaj na čelu Kokakolina konvoja, udarnički dila pakete, male se potkožne muke odvijaju po crkvenim lađama. Komunikacija tanja od hostije topi se ispod križnih puteva. Brak puca, a misno slavlje tek se zahuktalo. U jednoj od uvodnih scena "Majke asfalta" redatelj Dalibor Matanić nesuzdržano secira puku formu sakramenata. Monotoni svećenikov glas recitira o svetosti obitelji, a Mare (Marija Škaričić) priznaje mužu Janku (Janko Popović Volarić) da ga napušta. Mare povede njihovog sedmogodišnjeg sina Brunu (Noa Nikolić) i uranja u uličnu traumu, pokušavajući preživjeti u paklu božićne hladnoće. Od ljudskog milosrđa do licemjerja ili bezdušja, milimetarske su postaje - Mare će tu lekciju osjetiti na svojoj koži. Blagdani su idealni da se završi na dnu. Matanić i koscenarist Tomislav Zajec dešperatersku priču o raskomadanom domu vode kao antibajku. Megašoping centar, otuđen u konzumerističkom deliriju, pribježište je gdje se sklanjanju majka i dječak. Noćni čuvar Milan (Krešimir Mikić) - usamljenik koji bi dušu prodao i za disfunkcionalnu obitelj - njihov je jedini pastir. Na pozadini sumornog, deziluzioniranog zagrebačkoh horizonta snimatelja Vanje Černjula (gadnoj naprslini spokoja jednako doprinosi i glazba Jure Ferine & Pavla Miholjevića) Matanić u starozavjetnoj maniri vodi hodočašće u ljudsku nutrinu. Ispisujući sa Zajecom potresnu posvetu grijehu i praštanju. Raskošna Škaričićeva - vrhunac u sceni telefoniranja s majkom - Volarić (u razdoru emocija i brutalnosti) i Mikić (antologijska je scena njegova puknuća) već bi i sami savršeno izvezli Matanićeve dionice. No, ojačani su ekipom spremnom na sve. Ozren Grabarić, Judita Franković, Lana Barić i Franjo Dijak zaduženi su za genezu sličnih brako-razvodnih fragmenata. Nakon večerašnje premijere, "Majka asfalta" je od 9. prosinca u redovnoj distribuciji. Savjet: gledati više puta. I nakon toga, u tišini, držati je kao božićnu kuglicu na dlanu. |
|
4. Nedavno si se po prvi put okušao u kazališnoj režiji. Kakvo je to bilo iskustvo?
8. Je li nužno da ti se sviđa pjesma za koju snimaš spot?
Altanić? WTF? Divni su spomenuti režiseri, ali ima još puno, puno imena od čijeg se spomena smrzneš. I klasici, ali I toliko novih imena i toliko lijepih filmova. Bilo bi divno kad bi ljudi kod nas u prime timeu mogli gledati Weerasethakula, Hanekea, Bong Joon-Hoa, Dardenne, umjesto stupidnih reality show-ova. Tada bi shvatili koliko je film živahan i u današnjici, koliko može kritizirati gluposti oko nas. I postaje sve dostupniji, možeš ga snimiti i na mobitelu.
