|
radio 101 - godišnji pregled: film |
|
Srijeda, 31 Prosinac 2008 13:15 |
|
Godišnji pregled: Film 2008.
Sponzoruše, posvuduše, sisate starlete i odbjegli svećenici inače ne bi imali što tražiti u jednom kulturnom pregledu godine, no upravo zbog njih, film je u 2008. postao manje dosadna djelatnost. Prijatelj ugledne spisateljice Nives Celzijus, don Anđelo Kaćunko, izgnan je u hladna bespuća Like baš u trenutku kad je omastio brk pohađajući razne «ivente», ali javnost time nije ostala zaštićena od njegovih verbalnih komentara i mentalnih laksativa. Iako ga od katoličkog superstara Sudca dijeli tek nešto manje pudera i boje za kosu, vlasnik skupih auto-tablica okomio se na Dalibora Matanića i «Kino Liku». Nešto što je moglo biti tek prolaz na kino repertoaru, jer publika načelno ne hrli na art-filmove, postalo je tako hit u svojoj kategoriji. Matanić je Kaćunka zahvalno iskoristio za besplatnu promociju, što ovaj baš i nije shvaćao, nego je sveti rat u obrani ćudoređa i moralnosti vodio do zadnjeg, hrabreći čak i opskurne udruge za ljudska prava da se uključe.
Iako razum i mozak nisu u Hrvatskoj cijenjena roba, «Kino Lika» nije ni zabranjena, ni cenzurirana. Jedna od lijepih tekovina bivše Jugoslavije, koju smo baštinili a tek danas shvaćamo koliko je neprocjenjiva, jest i nedostatak tijela koja režu i prekrajaju nečiji umjetnički rad, a sve pod sloganom 'zaštitimo nejaku dječicu'. I dok nemamo sumnjivih organizacija poput američke MPAA ili britanskog BBFC-a, u dragoj nam banana-državici cenzorsko štambiljanje na mala je vrata uvelo Vijeće za elektronske medije. Naravno, najviše su na udaru filmovi, jer najlakše je na njih zalijepiti žuti krug unutar kojeg je brojka 12. Tako se na japanskim klasicima, emitiranima u 4 sata ujutro, roditelje obavještavalo da im mladunčad mlađa od 12 godina baš to ne bi smjela gledati, što je razumljivo, jer je općepoznato da klinci od, primjerice 7 godina, noći provode tulumarenjem uz program javne televizije.
Stvar je povučena, da bi krajem godine uskrsnula s dizajnerski decentnijim brojevima. Dakako, filmovi i TV serije najčešća su žrtva jer nikome ne pada na pamet dobnom oznakom ukrasiti Vijesti ili Dnevnik – tada bi naime oznaka trebala glasiti europski 18 ili američki NC-17, što je granično s pornografijom. Kako nam državica hvata korak s Europom upravo u najnebitnijim pitanjima, dok ona važna ostaju neriješena, ne bi čudilo da u 2009. dobijemo i kakav komitet za dobno označavanje, pa i cenzuriranje filmova. Onih u kinima.
Umjesto Vijeća za elektronske medije time bi se zasigurno bavio Hrvatski audiovizualni centar, institucija koja je, nažalost, vrlo brzo ostala bez svoje vodeće glave. Albert Kapović, šef HAVC-a, preminuo je i ostavio to teoretski moćno tijelo da u budućnosti koordinira hrvatsku filmsku scenu i odvoji je od sisa Ministarstva kulture, koje je zaslužne i važne domaće filmaše godinama obilno dojilo bez pogovora, kao prava majka. Pa kad bi kakav sineast starije dobi bio gladan, majka na čelu s Božom Biškupićem dala bi sisu. Stvar je prirodnim tijekom presušila, pa su sada odgovor na snove i prazne trbušćiće - europske koprodukcije. Dok se dio ekipe fino snašao snimajući projekte koji počnu u jednoj državi, završe u drugoj, pa ovlaš proputuju trećom, već spomenuti Dalibor Matanić odolio je europskom pudingu odbijajući da od svojih filmova napravi mitteleuropsku vožnjicu vlakom. Uz pomoć nekoliko odličnih glumaca i jedne svinjice, pridružio se pak daleko zanimljivijoj 'diližansi', onoj novoprozvanog istočnoeuropskog radikalnog filma.
Uz «Kino Lika», drugi značajan film 2008. godine su «Tri priče o nespavanju» Tomislava Radića, živahnog djedice koji je kod sebe našao žara kakvog inače nemaju ni dvostruko mlađi kolege. Radić se nadopisao na istu tradiciju kao i Matanić, pa je bez krzmanja svaku glumačku dušu u svome filmu i preneseno i doslovno skinuo do gola, iako se o njegovim dosezima, nažalost, nije izjasnio Don Nenapudrani Sudac iliti Anđelo Od Like. U završni trojac koji obilježava nova stremljenja u hrvatskom filmu još spada i mladac Kristijan Milić, koji je sa «Živima i mrtvima» pokazao kako se radi ratni film i kako se radi sa glumcima, iako je, vjerojatno slučajno, uz to pokazao i kako se snimateljski fetišizira ustaška uniforma. Ispričavajući se konstantno kako je on u svemu 'unajmljeni' iliti naručeni redatelj, jer je u projekt došao kad je već debelo krenuo, Milićev je rukopis baš taj koji je sve spasio od propasti. A znajući povijest ratnih filmova ovih prostora, moglo je propasti vrlo lako.
Ostatak prve lige domaćina dopunjavaju pristojni Zrinko Ogresta s još pristojnijim «Iza stakla», nastavkom njegove pristojne karijere koja će, bez ikakvih sposobnosti tipičnih za vidjelice, sigurno i dalje biti tako fina i pristojna. Vinko Brešan, za razliku od Ogreste i ostalih, nije ponudio ništa pristojno i zanimljivo, dok su mu komedijaški pokušaji nepristojnosti u «Nije kraj» već sada pod okriljem zaborava. No na opsesiju domaćih filmaša domaćom književnošću, a ponajviše Matom Matišićem, podsjetit će nas iduće godine Arsen A. Ostojić, kao jedan od posljednjih s ovogodišnje Pule koji dolazi u kina i to ne kao siroti beskućnik kojega Cinestar nije volio, nego kao slavni laureat s čak šest Zlatnih arena izloženih na kućnome regalu i tabletiću. Šalu na stranu, gdje A. A. Ostojić drži Arene za «Ničijeg sina» nije poznato, no poznato je da su njegove nagrade izazvale poprilično negodovanje u krugovima same struke, nezadovoljne činjenicom kako nije nagrađen najbolji film.
Ali ta Pula, kao vrhovni domaći filmski festival, već je etablirana kao mjesto gdje žiri rijetko kad zaista nakljuca najvrednije zrno, nego prije kao mjesto u kojemu se zrcale interesi, ili se tek nagradama zorno ilustrira stečeni status i moć. Basnoslovni milijunski budžet spiska se tako u par dana na kojima paradira jednoznamenkasta godišnja produkcija, dok ostatak programa čini skrpani inozemni 'medley' kojemu je jedino zajedničko što opet zorno ilustrira osobni ukus masno honoriranih selektora, odnosno umjetničkih direktora.
Izvan te pulske sapunice, festivalska scena u Hrvatskoj, čini se da je 2008. ušla u vrijeme očekivano smanjenog rasta, ili ne daj Bože, recesije. Osim novopridošlog Plavog zuba, što je festival filmova snimljenih mobitelom, relativni novajlija je i Pssst! – festival nijemih filmova. Ostalo su sve stari i brojni igrači koji postaju sve profiliraniji, ili se naknadnim osvještavanjem cijepaju u jednako zanimljivu ali udaljenu braću. Tako se ekipa oko Filmskih mutacija, raspolovila na 'čiste' Filmske mutacije i Subversive Film Festival, te donijela udvostručavanje sličnih programa, što u toj, avangardnoj domeni, može značiti samo plus za gledatelje. Razlog svega toga je u činjenici da je korporativni financijski zagrljaj nekima bio teško probavljiv, ma koliko se na kraju T-comovih kolača svi najeli. Filmske mutacije odlučile su tako reći zbogom sponzorskome novcu, što je smanjilo komfor, no ne i sam festival. Jedino što je zaista bilo naporno u svemu jest opsesija revolucionarnom 1968. godinom, koja se 2008. nosila kao sve one jeftine Che Guevara majice – više kao modni dodatak, a manje kao autentični izraz ideja.
Ostatak vrckave festivalske scene u zajedničkom nazivniku i s najmanjom mjerom srednje vrijednosti nije podbacio, pri čemu su na začelju pomalo umorni lideri poput Motovuna, a u prvim redovima sve interesantniji Tabor Film Festival i RAF, te još obimniji 25FPS koji i dalje junačkim tempom otvara forme koje su sve samo ne uobičajene. Naravno, ove festivale mediji i struka najmanje prate, jer lakše je kampirati na Vukovar Film Festivalu i napeto pratiti hoće li se on izdići iznad distributerske revije, ili se pak odšetati do regionalno važnog Sarajeva, gdje ima fešte, filmova i skandala, i to uvijek u zajamčenom obimu. Ipak, složio se netko s time ili ne, festivali su postali mjesto odmaka od nakaradno komercijalnog kino repertoara, gdje caruju kokice i skupi holivudski projekti, dok se multipleks-kultura lagano uvlači u sve pore. Trenutak svjetla ili neke bolje budućnosti za sve koji ne pristaju gledati film s pauzom ili uz pratnju četa drečećih tinejdžera, dogodio se početkom godine, kada su konačno opet odškrinuta vrata Kina Europa, dvorane koju je samo čudo spasilo od toga da ne postane neka nova ispostava kakvog šoping-lanca.
Prostor je još uvijek derutan i projekcije još uvijek prizivaju tehnički manjkav duh 80-tih, no program je osvježenje, čak i kada se tek samo nadopunjava na Zagreb Film Festival. Tako su u kina dospjeli zanimljivi naslovi, poput dokumentarca o Ekatarini Velikoj ili bugarskog neo-noira «Zift», no nažalost, s manjim interesom publike od onog na samome festivalu. U 2009. godini valjalo bi još prevladati jedan nepotreban klišej: dobri filmovi morali bi se, a i mogu se vidjeti izvan kruga festivala. Ljudi koji se na ZFF-u i sličnim mjestima otimaju za ulaznice, mogli bi to činiti i kad isti film stigne na repertoar. Isto tako, možda u budućnosti, hrvatski film bude gledan i bez da na njega pljune katolički redikul. Kino Europa moglo bi postati i stanje svijesti, ne samo dvorana u Varšavskoj. Ali to su, možda, tek puste novogodišnje želje.
Željko Luketić
|
|
|
hronika malog mista - politika |
|
Nedjelja, 28 Prosinac 2008 21:58 |
|
„Kino Lika” Hronika „malog mista”Režija: Dalibor Matanić, uloge: Krešimir Mikić, Areta Ćurković, Ivo Gregurević..., trajanje: 120 min, proizvodnja: Hrvatska, 2008.  Iz filma „Kino Lika” Hrvatskog autora Dalibora Matanića, zahvaljujući filmovima „Blagajnica hoće ići na more”, „Fine mrtve djevojke”, „100 minuta slave” i „Volim te”, sa kojima je igrao na sigurno, uklapajući se uspešno u tekuće evropske trendove, ovdašnja (Festova) publika uglavnom poznaje kao generacijskog, urbanog reditelja. Sa novim filmom „Kino Lika” Matanić ide dalje i dublje, u nešto teže i kompleksnije, najavljujući tako i sopstveno rediteljsko sazrevanje. Film je utemeljen na istoimenoj zbirci ekstremno naturalističkih, grotesknih i hiperboličnih priča Damira Karakaša, u kojima je ruralno područje Like slikano kao izokrenuta Arkadija u kojoj logika ne stanuje, ali žive – ili, bolje reći životare – u surovom pejzažu daleko od civilizacije bizarni likovi, karikaturalni psovači snažnog dijalekta, skučenih misaonih dometa, siromašnog rečnika i šture komunikacije sa bližnjima. Čitav film je zasnovan na tri priče o tri centralna lika: o talentovanom fudbaleru Miki (Krešimir Mikić), korpulentnoj prodavačici Olgi (Areta Ćurković) i tvrdoglavom i škrtom Josi (Ivo Gregurević). Svaki od njih je zarobljenik krajnje nestimulativnog okruženja, rob sopstvene nemoći. U svakom slučaju, unapred predodređeni tragičar. Zapravo, gotovo da nema pozitivne ličnosti u čitavom filmu za koju bi se gledalac nesuzdržano mogao vezati. Blago poremećeni Mika odbija da učestvuje u zlobnim seoskim intrigama, teži harmoniji sa prirodom, ali je krivac za smrt majke. Olga predstavlja primer primitivne, neostvarene seksualnosti koju nadoknađuje neograničenim prežderavanjem. Joso je simbol katastrofe posle koje, po paganskim verovanjima, može uslediti procvat... Tu je, naravno, i čitava galerija likova kakvi se mogu sresti u bilo kojem kraju balkanskih prostora, u zabitima gde su i Bog i Evropa rekli „laku noć”. Matanićevo imaginarno ličko selo je zlo, brutalno, grubo, više je pakao nego civilizacijom neokrnjeni raj. A to i takvo selo, zajedno sa modernom Hrvatskom brzih autoputeva, izlazi na referendum za ulazak u Evropsku uniju. Ovaj događaj Matanić slika kao pravu političku transvestiju. Istovremeno se u selu održavaju dva vesela i bučna skupa – jedan „za” a jedan „protiv” EU. Seljaci odlaze s jednog na drugi, prateći muzikante, a reditelj se tako ruga i Uniji i bezglavoj masi koja je uglavnom uvek željna samo hleba i igara. Iako na trenutke gubi ritam i postaje naporan, Matanićev film ima dovoljno lucidnih, grotesknih i hiperrealističkih scena koje ga čine neobičnim i privlačnim. Jedna od njih je, svakako, neočekivana scena u kojoj Olga, očajna što je muškarci odbacuju, na kraju ulazi u svinjac i gola se valja sa svinjama. Mataniću je pošlo za rukom da izbegne svaku klopku neukusa. Opredelio se za minimalistički pristup, distanciranu, gotovo hladnu režiju i scenu koja je pretila mogućim debaklom pretvorio je u dirljivu i poetičnu. Areta Ćurković je, kao Olga, u njoj senzacionalna. Iako na ivici „vica na prvu loptu”, i scena prikazivanja filma (unutar filma) o kung-fu Tesli je osvežavajuća. Funkcionalna, iako na ivici kempa... I, tako redom, u kolažnoj drami bledodepresivnog kolorita (direktor fotografije Branko Linta), što se oslanja više na sveukupan utisak i predstavu o izolovanosti nego na čvrstu naraciju o realnoj svakodnevici „malog mista”, koja se posmatraču sa strane može učiniti nadrealističkom. Iako nesavršen, dirljiv i prilično hrabar Matanićev film.
Dubravka Lakić [objavljeno: 26/12/2008]
|
|
Last Updated ( Nedjelja, 28 Prosinac 2008 22:01 )
|
|
najbolji filmovi po izboru večernjakovih kritičara - večernji list |
|
Subota, 20 Prosinac 2008 16:38 |
 | | | | Najbolji filmovi po izboru Večernjakovih kritičara | | | U hrvatskoj kinematografiji 2008. godina ponajviše će se pamtiti po prijedlogu za zabranu drame “Kino Lika” Dalibora Matanića protiv kojega su glas podigli jedan crkveni predstavnik i predstavnica jedne udruge za zaštitu ljudskih prava.
Halabuka, utemeljena ponajprije na prizoru u kojem jedna od glavnih junakinja “ima neuspješan odnos sa svinjom” urodila je suprotnim učinkom – “Kino Lika” vidjelo je 17.648 gledatelja i tako je postao najgledaniji ovogodišnji hrvatski film. Mišljenje spomenutih da je riječ o filmu koji Hrvatsku prikazuje i predstavlja na omalovažavajući način opovrgnuli su, među ostalim, pozivi na brojne međunarodne festivale i osvajanje nekoliko nagrada, primjerice u belgijskom Ghentu, nizozemskom Leeuwardenu i francuskom Montpellieru. |
|
|
|
|
Last Updated ( Subota, 20 Prosinac 2008 16:39 )
|
|
Srijeda, 17 Prosinac 2008 00:12 |
Poezija u svinjcuAutor: A. Nikolić | 14.12.2008 Dalibor Matanić 
U mojim filmovima niko nema oreol sveca. Ni crkva ni političari ni ratni heroji, niti bilo koji segment društva. Pokušavam da se kinematografskim sredstvima što žešće rvem sa licemerjem malograđanske sredine i manjkavostima tranzicije – kaže za „Blic nedelje“ reditelj Dalibor Matanić čiji je film „Kino Lika“ odlično primila publika beogradskog Festivala autorskog filma.
Sreća je da živimo u ovim krajevima koji su inspirativni i filmski krajnje nepredvidljivi, dodaje Matanić.
Koliko je „Kino Lika“ studija karaktera ljudi koji žive u vašem zavičaju?
– Premijera filma u Gospiću ima za mene izuzetno, zapravo, filmološko značenje. Naime, bez obzira što je u vazduhu bila atmosfera, kako bi Karakaš (pisac knjige po kojoj je film snimljen) duhovito rekao – gde su nas osedlani konji čekali iza dvorane da pobegnemo nakon filma. Ljudi su se verovatno po prvi put suočili s kulturom koja je aktivna a ne pasivna. Neki su možda po prvi put u životu uopšte ušli u bioskopsku dvoranu, neki su se susreli prvi put s vrstom filma koja ne olakšava svakodnevicu, koja nije holivudski eskapizam, a verovatno su se svi prvi put suočili s filmom koji je ogledalo njih samih. Uz sav strah i predrasude tipa „kakav je to film gde žena i svinja vode ljubav“, onog trenutka kad su skupili hrabrost i ušli u bioskop, znao sam da će shvatiti da je to autentični film o modernoj Lici. „Kino Lika“ nije turistički film o lepotama Like, već o lepoti ljudi koji pokušavaju dostojanstveno da žive u okrutnim, izolovanim uslovima.
Kako je u Hrvatskoj primljena kampanja za film u okviru koje na plakatima piše „Oš me jebat“ i koliko je ta rečenica krucijalni momenat u filmu?
– Optuživali su nas da uništavamo lokalni turizam. Ljudi kad su videli film i shvatili da je ta rečenica prelomni trenutak u filmu, shvatili su da nismo pribegli takvom načinu reklamiranja zbog marketinških manevara, šoka radi šoka, već da rečenica „Oš me jebat?“ nosi sa sobom jaku emociju, očaj, tugu. Život devojke u ličkim selima nije nimalo lak i ona mora da skrati priču i preuzme inicijativu. „Oš me jebat“ je izjava ljubavi i grubi način da se draganu u Lici kaže volim te.
Kako ste uspeli da svinjac pretvorite u tako poetično mesto?
– Lik Olge koju glumi Areta Ćurković je lik žene koja i posle odlaska u Nemačku shvata da je njeno mesto u blatu. Ona ne odustaje od poriva ljubavi, pa makar ga ostvarila i s bićem koje nije čovek. Koliko god da se pomiri sa svojom sudbinom, ona ne odustaje, okreće se jedinom biću koje je voli. Tu svinjac postaje ljubavna korida. A mi srećni nakon najteže stvari koju smo snimili do sada.
Kakve ste probleme imali vi i glavna glumica zbog filma?
– Srećom po zdrav razum, kad su počeli napadi nekih čudaka okupljenih po bizarnim udruženjima sa hrvatskim prefiksom ili čudaka koji se kriju, nažalost, iza oltara u crkvi, država nas je podržala. I Ministarstvo kulture i Hrvatski audio-vizuelni centar su istog sekunda zajedno s publikom skočili u odbranu filma. Hvala bogu da je bilo tako, taj moment me ipak osvestio da živimo u 2008. bez obzira što sam se, nakon što su čudaci tražili zabranu filma i mojeg delovanja, osećao kao da živimo u nekim davnim vremenima. Jedino na što sam oštro reagovao je trenutak kad su vređali Aretu Ćurković, morao sam da branim glumicu.
Kako su reagovale desničarske organizacije i crkva?
– Desničarske organizacije znaju koliko prezirem pojmove: konzervativno, nacionalističko, mržnja drugačijeg, tako da, osim ovih krajnje bizarnih udruženja željnih vlastite promocije, mislim da se nisu ni usudili da reaguju, samo ih čekam... A crkva? Jedan odbegli sin koji više liči na đavolovog sina nego na Isusovog pokušao je da galami na misama protiv filma, ali morao je i on da se povuče. U ovom trenutku mi se čini da su kulturnjaci puno bliže elementarnom Isusovom nauku nego veliki broj sveštenika. U svakom slučaju, čini mi se da je puno manje pedofila u kulturi nego u crkvi.
Mislite li da „Kino Lika“ konačno razbija mit o hrvatskoj kinematografiji u kojima nema divljih, zarozanih i prostih jer su oni iza zida, jugoistočno?
– Hrvatska je poznata po principu koji je meni jako filmičan. Sve na spolja je vrlo ušminkano, sve fasade su bleštave, a kad malo uđeš u dvorište, sve unutra je dosta trulo, puno mračnih stvari koje skrivamo. Tako i bizarni karakteri napadaju „Kino Liku“ kao film koji vređa lički kraj, ne prikazuje „uzorne“ pojedince. U tome je suština njihovog nerazumevanja, jedino što je lepo je istina, lepi su ljudi koji pokušavaju da se bore sa svojim lokalnim problemima.
Mnogi tvrde da ste snimili istinit film o svojoj sredini van Kusturičinih koordinata, u kojima se hrane predrasude gledalaca u razvijenoj Evropi. Mislite li da će „Kino Lika“ ohrabriti i ostale autore iz regiona da snimaju filmove koji će bez egzotičnih začina govoriti o nama?
– Kusturica je u svojim starim filmovima stvorio sliku Balkana koja apsolutno danas nema više veze s istinom i, nažalost, neki zapadni kulturni krugovi još uvek očekuju takve filmove. Očekuju da vide nas retardirane istočnjake kako snimamo svoje retardirane likove u retardiranom kraju. I još da koja guska proleti pri tome. Srećom, Rumuni snimaju normalne filmove, Mađari takođe. To je naš kinematografski voz. Istočnoevropski radikalni film koji surovo analizira današnjicu. Tu najviše podsećamo na ono najbolje od ex-Yu kinematografije, na crni talas Saše Petrovića i Žike Pavlovića. Bila mi je izuzetna čast da otkrijem zvezdu Žike Pavlovića na Festivalu autorskog filma.
Kako se snalazite s tranzicionim okolnostima u kojima stvarate? Da li je režiranje spotova način da finansijski opstanete?
– Sa svakim projektom se kreće od nule, što je mentalno dobra stvar, ali egzistencijalno može biti malo zamorna i jedino mi je zbog toga žao što ne radim u Americi. No, upravo je tranzicija nepresušno vrelo ideja, tako da sam zadovoljan što živim u ovim krajevima. Spotovi su dobra vežba, održavanje kondicije, ne uzimaju puno vremena, a uči se analiza filmskog vremena. Puno su mi prihvatljivija opcija od serija i sapunica koje se snimaju u ovim krajevima.
Šta je sledeće što ćete snimiti?
– „Majka asfalta“ je naziv mog sledećeg filma. Snimanje počinje za godinu dana. Vrlo oštro će analizirati raspadanje jedne porodice kao elementarne hrišćanske osnove.
Srpski film
Da li cenite rad nekog aktuelnog autora iz Srbije ili iz regiona?
- Ima puno novih ljudi koji se trude da naprave što bolje autorske filmove. Unazad desetak godina Srbiju je dosta koštala preokupacija populističkim projektima koji su imali isključivo komercijalnu prirodu tako da se sad napokon sa autorima kao što su Srdan Golubović, Stefan Arsenijević i ostali, situacija bitno menja na bolje. Obožavam rumunski film “Smrt gospodina Lazareskua”, zanimljivi su Bosanci, Mađari… Sve je to sličan duh. Nekadašnja Jugoslavija jedino može da živi kroz kulturu. Slični jezici su od neprocenjive važnosti. Mislim da su filmadžije najvažnije, a i najkvalitetnije diplomate. |
|
|
kulturni intervju: dalibor matanić - radio 101 |
|
Ponedjeljak, 01 Prosinac 2008 23:29 |
Kulturni intervju: DALIBOR MATANIĆ
Redatelj za kojega zaista vrijedi ona ‘kako ga ne treba posebno predstaviti’ u posljednje je vrijeme rado viđeno ime u rubrikama ‘prigovori, zamjerke, prepiske’ i svoju knjigu žalbi puni osebujnom selekcijom prigovarača. Dalibora Matanića do toga nisu doveli njegovi prijašnji filmovi - od ‘Blagajnice koja hoće ići na more’, preko ‘Finih mrtvih djevojaka’, ‘Sto minuta slave’ i ‘Volim te’, iako gluhonijeme slikarice, lezbijski parovi i AIDS nisu u Hrvatskoj domaće teme - nego najsvježiji ‘Kino Lika’, koji još uvijek izaziva bijesne reakcije branitelja ćudoređa, ali i ne samo njih.
Prije nego se bacimo u središte stvari, malo laganiji uvod: što se zaista dogodilo sa svinjicom koja je mazeći se s Aretom Ćurković digla toliko prašine?
Planirao sam nabaviti jednu svinju i pustiti je subotom na zagrebačku špicu, da hoda kao reklama. Bubi, kako je na odjavnoj špici navedeno, je zaklan od strane lokalnog stanovništva. Mi kao filmska ekipa ne smijemo nauditi životinji.
Druga šaljiva stvar spomenuta je na internetskim forumima gdje su bistre oči primjetile da svinjica uopće nije prasac, nego krmača. Jesi li varao?
Mi smo se isto začudili da mala muška prasad - to su nam rekli veterinari - da tako izgleda muška prasad kad je mala. Znači, imaju te neke sisice. Nakon nekog vremena i oni se profiliraju u krmke, kao svaki muškarac.
I prije nego je ‘Kino Lika’ dospjela u kina, pokrenuta je vrlo zanimljiva reklamna kampanja u središtu koje je slogan ‘Oš me jebat?’. Prvo objašnjenje bilo je da tako u Lici ljudi jedni drugima kažu ‘volim te’. Je li to cinična šala?
Uvijek kažem da je ovaj dio Europe masno tkivo, ne zna se je li to Balkan ili Austro-Ugarska, i da treba napadati Hrvatsku žešće da bi se uopće pokrenula. Znate dobro o čemu pričam. ‘Oš me jebat’ u početku je bio slogan koji je išao na to da bude atraktivan i da šokira. Ono što je bitna stvar, shvatili su oni koji su gledali film, jest da je to krucijalna rečenica u filmu nakon koje sve kreće po zlu, gdje glavna junakinja gubi nadu u mogućnost ljubavi i na neki način se prepušta. I sam Damir Karakaš ima jako simpatično objašnjenje, jer da koliko je grozan i asketski život za žene u zabačenim krajevima, jednostavno se nema vremena za romantiku. Doslovno se skrati uvod od ‘volim te’ pa do ‘ajmo u krevet’.
Slogan direktno gađa onu staru marketinšku kako su seks i golotinja, dakle već spomenuto jebanje, najveći mamac za publiku. Jesu li u ovom slučaju, posebno nakon nekih tvrdnji da je slogan neukusan i nizak, stvari pogođene ili promašene?
Iskreno, mislim da je apsolutno smiješno ako se za išta u današnje vrijeme što ide iz kulture tvrdi da je šokantno i neukusno, s obzirom na realnost u kojoj živimo. Volim razdrmati što je više moguće ove naše čimbenike društva u rukavicama, jer to je baš klasična zagrebačka prijetvornost, ali i šire, gdje je sve fino i blještavo, svi smo nalickani, a iza, u sobama, u dvorištima, se dosta toga gadnog dešava. Po meni, u kulturi i filmu nema svetih. Jedino mi je žao ljudi koji su to morali objašnjavati djeci, što se ispričavam, jer nemam nikakvo objašnjenje za to. Ali odrasle osobe koje se žale na taj slogan, koji se šokiraju... mislim, molim vas...
Kako si i sam duboko u hrvatskoj marketinškoj industriji kao autor spotova, što struka kaže o ‘oš me jebat’?
Ima samo jedno pravilo koje se potvrdilo i u ovom slučaju, a to je da plakat koji se primjeti je dobar plakat. Na početku sam išao tim principom, ali kako su ljudi stizali u kino i gledali film, srećom u većem broju, sami su se javljali da shvaćaju što smo htjeli: da nije to samo provokacija, samo šok, samo marketing, nego da stvarno ima veze sa filmom. Nismo našli ni jednu drugu rečenicu, ne toliko atraktivnu, koja bi imala toliki značaj.
Strukom, onom moralnom pa i filmskom, sam se proglasio don Anđelko Kaćunko, redikul kojega mediji iz nekog razloga stalno citiraju, dok on nudi mišljenje o svemu. ‘Kino Lika’ mu je izazvao mučninu i odvratnost, a kako je i on sam dio ličkog inventara, je li njegov komentar vrijedan uzimanja u obzir?
Moram priznati da sam se spustio na razinu obraćanja s takvim likovima, nemam nikakve pohvalnije riječi za takve spodobe, zato što mi je bilo žao ljudi kojima je on došao dolje u crkvu. Da je izgnan u gospićku biskupiju za vrijeme premijere u Gospiću, bilo bi puno problema dolje općenito s ljudima da ih uvjerimo da treba ići vidjeti film jer bi se vjerojatno na misama galamilo još više. Mislim da smo prvi film koji je završio na misi, što mi je jako drago. Svećenik je nekada valjda bio sveti čovjek, duhovan, sa puno moralnih i etičkih kodova koje bi pokušavao prenijeti ljudima. Ovo što se dešava sada s takvim likovima, nadam se da to nije dio kompletne Crkve. Riječ je o liku s kojim više uopće ne želim komunicirati, u nekom trenutku sam krenuo pomirljivo, ali to mi se više ne da.
Iz tvog tabora na svaki Kaćunkov ispad stizali su promptni odgovori i priopćenja. Zbog čega si Kaćunku samim činom odgovaranja dao toliku vjerodostojnost?
Znao sam da će tako biti do neke mjere i upustio sam se u taj rizik. Ta luda gospićka premijera ima čak i pomalo filmološku vrijednost jer su se ljudi prvi put suočili s filmom koji je ogledalo, koji analizira modernu Liku, i nije turistički film. Kultura više nije tamburica, nisu narodni običaji, i nije nešto što je prihvatljivo svima. Zato je meni meni ‘Lika’ bitna stvar kao film, možda je to početak napokon nekog javnog priznanja kulture koja nije pasivna, koja je aktivna i ne poštuje nikoga, ni Crkvu, ni politiku, ni Predsjednika, nego samo zadire u neke humanističke vrijednosti. Kada nastupe takvi likovi, mislim da se donekle mora komunicirati s njima.
Postoje mišljenja da si Kaćunka, potpuno nesvjesnog svoje gluposti, zapravo iskoristio za promociju svog filma.
Kaćunko je u svakom slučaju pomogao gledanosti filma, što je super i na tome mu zahvaljujemo. Nećemo mu davati nikakav honorar, jer je rekao da su to sotonski novci, sve ljude koji idu u kino proglasio je sotonskim đacima. Ne želim to analizirati dublje. Grozna je situacija kada izađeš s filmom bez novaca za dodatnu reklamu, treba dobro izvagati, jer svaki takav redikul, a bilo ih je još kasnije, pomažu da ljudi percipiraju film i da se pokrenu. Karta je skupa, ljude treba motivirati da to bude taj jedan film kojega pogledaju u mjesec dana u kinu. Svako čudo je dobrodošlo, svaki redikul je dobrodošao.
Na istoj fronti koju je zastupao zadrti katolički redikul pojavilo se i nekoliko opskurnih udruga za zaštitu ljudskih prava, te posebno, prava žena. Koliko je tada priča postala ozbiljna i jesi li se barem na trenutak bojao da ti bijesni ljudi imaju snage zabraniti film, što su uostalom i htjeli?
Samo u jednom trenutku kada sam shvatio da uz te neke čudake u nekoj udruzi su neki renomirani hrvatski odvjetnici, nebitno koji. I onda sam dobio neke dojave da se stvarno u Ministarstvu gospodarstva traži moja radna dozvola, koju svaki čovjek kod nas ima automatski, nisam uopće čuo to. I onda saznate za tu neku istu gospođu, za koju sam došao do nekih podataka da je radila u Fini, pa dobila otkaz zbog malverzacija. Tako da, ja čekam, i samo šutim. To su ljudi koji traže medijski prostor. Ono što je mene zasmetalo u tom trenutku, je neukusni način na koji je ta osoba povrijedila drugu ženu, a to je bila Areta Ćurković koja glumi Olgu. Jako mi je bilo drago kako se cijeli Osijek digao u obranu Arete, nažalost, dolazimo do toga da toliko ženu može povrijediti samo druga žena. Ta niska razina napada je bila preuvredljiva. Ali kad smo vidjeli kako ta osoba izgleda, svi smo umrli od smijeha i sve je bilo puno lakše. Bojao sam se neke pristojne dame iz grada, neke konzervativne osobe koja ima jake veze, sve to. Ali kad smo vidjeli taj lik, htjeli smo je pozvati u sljedeći film.
Sama Areta Ćurković prokomentirala je kratko kako brigu za svoja ženska i ljudska prava tumači osobnom uvredom. Jesi li ti kao redatelj shvatio svojom dužnošću odgovarati na napade i tako štititi svoju ekipu i što bi se dogodilo da uopće nisi reagirao?
Premala je ovo sredina da se ne uzvrati, nažalost. Volio bih funkcionirati po kodovima i to općenito radim: ne reagiram, ne komuniciram, ne dolazim na premijere, mičem se iz cijelog tog društva. Ali ovako, kad netko povrijedi ženu... I ne biste vjerovali, ima ljudi koji kada vide takve napise, počnu tome vjerovati, imati dvojbe. To je suludo kako ljudi vrlo površno analiziraju stvari, percipiraju neki negativan nastup i kažu ‘pa vidiš ti..’. To je suludo!
Zašto javnost reagira kad se glumica mazi sa svinjom, čime podrazumijeva da ona to zaista čini, a ne reagira kad netko glumi serijskog ubojicu? Zanimljivo je da će se uloga serijskog ubojice pohvaliti kao vrstan glumački rad, dok u maženju sa svinjom nitko neće primjetiti i da je to glumački posao, a ne ponižavanje glumca. Otkud taj licemjerni sustav vrijednosti, čak i u kulturi?
Zato što je društvo licemjerno. Taj Aretin čin, što je ona napravila u filmu, svatko tko ga vidi, izvan granica a i ovdje, trče se ljudi upoznati s njom. Kolege idu vidjeti tko je ta žena, jer tu se treba cijeniti hrabrost, trebaju se cijeniti neke druge stvari. Uostalom, ta je scena metafora nečeg trećeg, što očito ljudi kod nas ne mogu shvatiti. Najbolja mi je varijanta jedne udruge koja je rekla da film nije gledala, niti neće, a svejedno film napada i priča o nekom seksu, čega u filmu uopće nema. Suludo. To je ta varijanta, mi smo svi veliki vjernici, a kad nam neki svećenik pipa dječačiće po crkvama, onda se roditelji podijele na one ’za’ i one ‘protiv’ svećenika. Umjesto da ga iste sekunde bace dolje niz Šestine. Grozno.
Kakav je to uopće novi konzervativizam u Hrvatskoj koji se konstantno zgraža, čija granica tolerancije umjesto da raste, konstantno pada? ‘Kino Lika’ taj je konzervativizam, čini se, jako isprovocirao, više nego prethodni tvoji filmovi. Je li danas opasnije govoriti o Ličanima i svinjicama, nego o lezbijkama i AIDS-u?
Da, umjesto da se dogodi neka evolucija društva, da odlazimo naprijed... Valjda su to neki mehanizmi obrane budala, tako bih se to usudio nazvati. To je neko civilno društvo koje propada svakim danom, kao što i Zagreb gubi identitet grada. Bit će toga sve više, a vjerojatno će početi i pucati po nama na ulici. Ono što je sigurno, svaki moj idući film će sve žešće i žešće rezati ovo društvo. Užasno mi je drago da živim ovdje, jer ima problema svugdje oko nas. Ali ova vrsta - na tako malom prostoru toliko licemjerja - dosta je izazovno.
Hrvatski film trenutno je u fazi samohvale i samoljublja. Stalno čitamo kako je bolji nego ikad i kako je kvalitativno pokorio susjede. Slažeš li se s tom tvrdnjom i kako se osjećaš kao pripadnik pobjedničke filmske nacije?
Bilo da je riječ o kulturi, ili čak sportu, uvijek bježim od euforije kao takve, to mi je nešto najgore. Realno je da sada više nitko nema pravo na grešku, to je dobra stvar, taj filmski software se popravlja svake godine, i stvarno, postoji percepcija u regiji da se čeka što će napraviti Hrvatska. Možda filmovi ne iskaču toliko, ali imaju jedan visoki nivo, taj nivo se diže svake godine, to je sigurno. Postavlja se drugi problem, općenito pasivnost ljudi prema kinima. Nama je gledanost ‘Like’ jako bitna stvar, jer slično je postalo i sa američkim i europskim filmom. Meni je draga stvar što u toj situaciji s kvalitetom više nema one priče iz devedesetih, gdje su se događale razne gluposti, kojih se sjećamo ili ne. Jedino što sada treba vidjeti kakve filmove raditi. Ono što ne bih pristao i što smo u slučaju ‘Kino Like’ odbili: moja producentica Ankica Tilić i ja, bili smo na seminarima i workshopovima u Sarajevu, imali smo neke ponude i mogućnosti koprodukcije s Nijemcima, Francuzima i drugima, ali koji su direktno htjeli promijeniti film, staviti veći happy-end, počeli su mijenjati strukturu filma i misao filma, što je meni nepodnošljivo. Bosna nam je super uletila, nije tražila nikakvu izmjenu. To je bila vrlo dobra koprodukcija, koja nema te euro-puding obrise. Euro-puding je nešto najgore, ima toliko filmova koji krenu bizarno, iz Slovenije, pa lagano kroz Češku, pa u Belgiju, pa odu na Siciliju da se ekipa malo okupa. Suludi filmovi. Mislim da se toga treba paziti, neki moji kolege baš pikiraju na takve spojeve, meni se osobno to ne sviđa, volim ovu autohtonost ovdje, kakva god da je. Koliko kod da je ovdje loše, barem je filmično.
‘Kino Lika’ jedini je od novije produkcije koji se može okvirno staviti u novije trendove, i to pod labavu sintagmu ‘istočnoeuropski radikalni film’. Unatoč zaista odmjerenom radikalizmu, naletio si na zid morala i ćudoređa. Što bi Hrvati da im se dogodi jedna mađarska ‘Taxidermia’ ili bugarski ‘Zift’?
To će se dogoditi sigurno, svi prema tome idemo. Volio bih da se Hrvatskoj dogodi i nešto poput Lazarescua, ako govorimo o Rumunjskoj, ili nešto poput ‘Sotonskog tanga’. Tome idemo sigurno, to su dva puta: ili populizam, koji mene apsolutno ne zanima, u smislu da se sve podređuje triviji da se privuče veći broj ljudi, koji je na kraju isti. Ono što je meni drago kod ‘Like’ i zašto je ljudi idu u kino gledati - zato što to nije populistički film, to nije film koji je lagan. Uvijek vjerujem u publiku, bez obzira na sve, u tih deset, dvadeset ili pedeset tisuća vjerujem da će reagirati na nešto, samo je pitanje kako ljude dići iz fotelje i kako im dati za kartu. Nije loš taj naziv, ‘istočnoeuropski radikalizam’, zvuči kao neki RAF, kao nešto što u mračnoj ulici napada Sarkozyja.
Podrazumijeva li snimanje filmova za društveni novac, kao što se većinom kod nas još uvijek radi, i svojevrsnu društvenu odgovornost. I znači li ta odgovornost da Hrvati moraju snimati filmove koji o Hrvatima govore najbolje?
Imate ljudi koji bi htjeli gledati turističke filmove. Da bude fino i lijepo, kako mi imamo lijepe Plitvice, imamo lijep Velebit, da se lijepo i pohvalno priča o karakterima, što je apsolutna glupost. Najljepša stvar kod Hrvata, što se može napraviti prema van, je da budemo iskreni. I ta iskrenost je lijepa. Govorio sam to dolje u Lici, što su ljudi na kraju prihvatili, jer normalni ljudi to prihvate. Bez obzira na svećenike i ostale koji su dolje urlali, normalni ljudi imaju stvar prema filmu ‘tako je to, znamo kakav je život kod nas’. Skrivanje ne može dugo opstati, najveća vrijednost je iskrenost prema samome sebi, takozvano ogledalo. Jedva čekam dan da dobijem poriv raditi komediju, ja sam tip koji ima preloše šale, svi me znaju po lošim šalama, ali iako jedva čekam da uđem u žanr komedije, to ne bi bilo iskreno. Sada raditi komedije, dječje filmove, populističke filmove - to je apsolutno mimo realnog društva, onoga što se događa kod nas. Bilo da je riječ o filmu, bilo da se radi o nekoj drugoj umjetnosti. Što se tiče ‘Like’, imali smo potporu države, HAVC-a, Ministarstva kulture, svi su stali uz taj film. To je to o čemu pričam, to je film koji govori o modernim nama, o ljudima koji žive u Lici, a da ne žive u Lici, ista im je intima kao da žive u nekom velikom gradu; pričamo sliku koja je danas. Hrvatska ima tu varijantu da se tješi, svjesna je svoje pozicije, svjesna je koliko je mala, pa onda mi imamo najbolje nogometaše, najbolje skijaše, najbolje pjevače, najbolje glumce. Ponekad imamo, a najčešće ne. Isto kao i Mađarska, isto kao i Belgija. Brutalna istina, ali tom iskrenošću u stvari se dobiva smisao. I naročito u filmskom smislu mislim da se dobiva autentičnost, što je meni najbitnija stvar na svijetu.
Druga vrsta reakcija došla je ovaj put zaista iz redova struke. Branko Lustig, producent i Oskarovac, koji inače nikada nije komentirao čak ni zaista loše naslove, odjednom se obrušio na tvoj film. Kaže, ‘kako će ga shvatiti u inozemstvu, kad ga ni Hrvati ne razumiju’. Kako objašnjavaš tu reakciju, od čovjeka koji inače ništa ne komentira?
Kad sam bio na festivalu u Montpellieru, lokalne novine za film su napisale da je ‘superb’. Toliko o neprihvaćanju u inozemstvu. Ražalostila me Lustigova reakcija. Za navedenog gospodina sam mislio da je stara škola filmskih šljakera, koji rade ali ne pričaju puno i ne komentiraju druge stvari, nego jednostavno znaju koliko je kvačica kupljeno na setu, znaju sve u detalj i rade svoj posao. Već mi je to postalo malo sumnjivo nakon one lude, bizarne Pule prije četiri godine, s tim žiriranjem, to su bile neke čudne nagrade... Mislim da je ‘Gladijator’ glupost od filma, iskreno, mislim da to nije ništa bitno, mada sad znam zašto je Ridley Scott najurio dotičnog gospodina iz svoje ekipe. Neki drugi filmovi, ‘Black Hawk Down’, isto, to je vrlo impresivan budžet i produkcija, ali ne pričamo o filmu koji će se pamtiti. Pa onda ‘Schindlerova lista’, koja nije po meni film koji je na najkvalitetniji način obradio holokaust kao vrlo bitnu temu. Tako da ovakav stav protiv ‘Kina Like’ je automatsko negiranje europske filmske kulture koja je sad aktivna. Nabrojat ću neka prezimena – Seidl, Haneke, Moodison, braća Darden – i milijun drugih autora koji rade apsolutno sve kontra od toga što je sistem velikih produkcija, kontra sistema dvije godišnje velike produkcije. Nego se radi što je više moguće manjih produkcija, ne nužno da sve izgledaju kao da su snimljene za 0 kuna, ali da se radi što više filmova koji analiziraju svakodnevicu, tim više će ljudi biti u mogućnosti vidjeti što se dešava oko njih. Ali ne da se rade hiperprodukcije, pa se pozove velika holivudska zvijezda da glumi na Balkanu, pa će ona nama onda pokazati kako se to radi – to su dva svijeta. Nadam se da moji kolege razmišljaju slično.
Kriju li se korijeni Lustigovog komentara u činjenici da je on trebao biti prvi scenarist ‘Sto minuta Slave’, te ga je nezadovoljna producentica i glavna glumica Sanja Vejnović otpustila? Očito ti Lustig nije oprostio, a bogme ni zaboravio...
Ono što sam naučio od pokojnog Zorana Tadića, koji je meni bio glavni mentor na fakultetu, je ta etika filmskih ljudi. To je najljepša stvar koju sam naučio na fakultetu, sigurno nisam naučio kako se rade filmovi, ali sam naučio etiku kao takvu, a ta etika je da se podržava ljude da rade filmove i da se pokušava shvatiti što drugi ljudi rade. Čovjek s toliko iskustva da bude neko zlopamtilo na mene, koji sam taj projekt radio najbolje i najiskrenije što sam mogao, mislim da bi to bilo stvarno smiješno za neku odraslu osobu.
Kako to da polemiku s Lustigom, za razliku od one s Kaćunkom, nisi prihvatio? Bojiš li se Lustiga, koji je u nekim hrvatskim razmjerima, ipak moćan?
Odlučio sam za njega i za sve ostale stvari promijeniti medij. Pričao sam s novinarima o tome da li da odgovorim ili ne, i odlučio da se više ne želim prepisivati kao neki uvrijeđeni dječak, nego sam rekao: radio, televizija i ostali mediji, sada ćemo malo drugačije pričati o tome. Ono što je bitna stvar, ako bude trebalo... kako ćemo istočnoeuropski stati u prve linije obrane! Zezam se, govorim to zato što je to bitna stvar. Ta analiza svakodnevice je nešto što je prijeko potrebno hrvatskoj kulturi. Naša najljepša tradicija se može mjeriti u ‘Ritmu zločina’ od Tadića, u ‘Sakupljačima perja’ - govorim o bivšoj Jugoslaviji – može se mjeriti u dokumentarcima Papića, Golika i ostalih, to su bitne stvari. Možemo analizirati sve filmove koji su rađeni, ali najljepše stvari nastale su u analizi svakodnevice. To je ono što mi imamo, jer Zagreb nije Mimara, Zagreb nije Jelačić plac.
Kako uopće gledaš na tu malu i premreženu hrvatsku kulturnu scenu? I sam si čest gost na javnim okupljanjima gdje izgleda kako se svi međusobno vole, no u nekom trenutku, podrška se izmakne i nastupi spletkarenje i razni sumnjivi manevri...
Par puta sam to osjetio na vlastitoj koži od nekih ljudi koji su mi bili užasno bliski i dragi. To je takav posao očito, kulturna scena je toliko mala, sve je premalo, nažalost, u jednom trenutku nastupa neka određena vrsta malicioznosti, očito mimo volje tih ljudi, ali jednostavno to je valjda borba za vlastito mjesto, ne znam što je. Još u ono doba kad sam bio predsjednik Društva filmskih redatelja, kad sam vidio da je sve u stvari fajt oko nekih malih osobnih interesa, rekao sam da ću se maknuti. Jednostavno iz tog svijeta ću se maknuti maksimalno što mogu, neću više ni na premijere dolaziti. Festivali su druga priča, oni dovlače puno ljudi, dolaze mlade snage i to je korisno mjesto, ali sve one varijante koje su usko vezane uz kulturnu filmsku scenu, odlučio sam napustiti. Gotovo svim kolegama sam dao potporu oko njihovih projekata i kad dođem u Pulu pogledam sve filmove, jer znam da je ljudima to podrška kad su tamo, i to je maksimalno što mogu dati. Svojim poslom ionako ne kačim nikoga, niti o niokome pričam, samo me pustite na miru da radim, to je moje vječno pravilo. Vjerujte mi, čim se krenu stvarati ti lobiji na ovih pet kvadrata što tu vidimo, to je katastrofa. To je katastrofa i onda počnete funkcionirati kao političari. Sve ove godine imam isti slučaj sa ljudima iz takozvane regije, što je simpatičniji naziv za ex-Jugoslaviju ali i šire, uključujući Rumunjsku, Bugarsku i šire. Oni svi isto kažu, da kad se nađu s nama na nekom festivalu, savršeno funkcioniraju i svi imaju slične ideje. Ali onog trenutka kad se čovjek vrati u svoje Sarajevo, svoju Ljubljanu, svoj Beograd, svoj Bukurešt i u Zagreb, apsolutno nastupa kaos. I to je ono što je meni vrlo opasna stvar, zato ja mogu reći da sam sa gotovo svim kolegama okej, ali okej na varijantama da ih podržim maksimalno i to je to. Nema velikih prijateljstva, što je meni tužno, jer sam društveni čovjek. Očito je taj posao preopasan, jer odmah se stvaraju neki klanovi. Znate što se dogodilo piscima kad su počeli stvarati svoje udruge kako su u jednom trenutku neki postali podobni, a neki nepodobni, kako su mediokriteti počeli voditi cijelu stvar, kako u stvari takve neke grupacije služe da se vlastita nekreativnost i vlastita nesposobobnost u stvari malo zašuška, da se ne vidi.
Jedan od primjera za prethodno pitanje je književnik Miljenko Jergović koji je nakon projekcije na Sarajevo Film Festivalu napisao negativan osvrt na ‘Kino Lika’. Još je zanimljivije, pa i neukusnije, da je pohvalio ‘Buick Rivieru’, koja je nastala, gle slučajnosti, baš po njegovoj knjizi. Kako odvojiti nečiji interes od iskrenog mišljenja?
Iskreno nemam pojma što je s navedenim piscem bilo. Znam da me prestao pozdravljati onog trenutka kad se pročulo da radim Karakaševu knjigu. I to je to. Neki su članci bili vrlo neukusni, žao mi je što se nazovi to ‘kulturnjaci’ spuštaju na takav nivo. U njegovom slučaju nikad nisam imao potrebe da reagiram, jednostavno, ta osoba se toliko već posvađala sa svima, da je očito sam sebi sudac. Ali druga stvar mi je bila zanimljiva kod toga. Kako se Karakaš istaknuo ovih par godina kao model, uz Robija Perišića, uz Bulića, uz ove neke mlađe ljude koji pokušavaju naći svoje mjesto, kako se po svom ponašanju nametnuo kao sami vrh književnosti i svojom etikom. Isto se miče u stranu, miče se od tih grupacija i radi svoj posao. Od Karakaša recimo nisam čuo ni jednu lošu riječ o nečijem radu, na taj način kako su drugi napadali njega kad je trebao biti primljen u FAK svojevremeno. Tužno mi je kad su ljudi koji su, kao, dio kulture, a taj ‘kao’ će izgleda godinama sve više dobivati na veličini, kako se kulturnjaci spuštaju na takav nivo komunikacije, meni je to neshvatljivo. Svatko tko radi može se povući u svoju šumu, na svoj otok i raditi svoje u miru. Grozna mi je ta malicioznost malih krugova, a to smo mi osjetili u Sarajevu.
Kad smo već kod iskrenog mišljenja o djelu, jednu od prvih negativnih recenzija ‘Like’ objavio je najutjecajniji američki magazin Variety.
Smiješna stvar je bila sa Varietyjem. U Cannesu smo odbili ići na jedan festival koji je pod direktnom patronažom glavne dopisnice Varietyja. Odbili smo iz jednostavnog razloga jer smo htjeli ići u Sarajevo: prije Sarajeva je bio taj festival i ne bi bili u konkurenciji Sarajeva da smo išli tamo. To je ta packa koja je napisana na način koji je meni redikulozan. Variety ima inače dobre tekstove, ali ovaj tekst je bio na razini površnosti da se Aretu Ćurković uspoređuje s Kathy Bates - uspoređujete ženu koja traži ljubav sa ženom koja hoće ubiti čovjeka. Reakcije drugih ljudi iz Varietyja dok su gledali film u Cannesu bile su odlične.
Vrijedi li u slučaju Varietyja da kritičarka nije shvatila film zbog kulturološke pa i jezične barijere?
Moguće. U Montpellieru, gdje je stvarno krasno primljen film, neke stvari im treba reći, recimo, kako taj kraj reagira na Europsku uniju, da li je za, ili, da li je protiv. Oni sami kažu, to je drugačiji pogled, i mi to priznajemo.
Budući da je Variety zaista utjecajan, postoji li kakva opipljiva šteta od tog teksta? Jesu li ti time zatvorena vrata u inozemstvu i jesi li se ikad bavio idejom da nastaviš rad vani?
Ne, ne puno. U Locarnu smo bili vrlo blizu da uđemo na festival, pa je šef festivala doslovno rekao da mu je to malo preradikalno za trg, jer na velikom trgu prikazuju film. Sve žene su bile za film, to je bilo divno. Takve stvari su se dogodile još prije Varietyja, tako da sumnjam da je tekst bio poguban za film. Normalno, nije ugodno čitati te gluposti. Što se tiče rada vani, da, vrlo rado. Da me sada pitate najradije bih radio u Americi i skupio novce da filmove ovdje radim neovisno, da mogu svake godine napraviti film ceste o hrvatskim čudacima. Još uvijek mislim da je u Americi najbolji sistem financiranja filmova, u smislu lakoće rada, ne u smislu kvalitete. Ima varijanti tipa braće Coen, ima autora koji uspiju napraviti nešto što je takozvani studio sistem, ali da je OK. Ali sami plasman filmova... Nevjerojatan je njihov utjecaj na svjetske festivale, to je obrnuta priča. Nama je ista situacija u Hrvatskoj, kao u Nizozemskoj ili Portugalu. Mi se svi borimo da film uleti na neki veliki festival, a pitanje je samo otkud si. Amerikanci ulaze puno lakše. To isto nije za odbaciti. Ali ono što je meni domicilna stvar: sretan sam što sam odavde i što ovdje ima toliko nepresušnih tema, koje mogu elegantno i univerzalno koketirati sa svim krajevima u Europi. Uvijek je nekome draži taj europski princip, mada ovdje više pričamo o holivudskom i neholivudskom sistemu. Sve je ‘neholivud’ u stvari: ta Europa je neholivud, Meksiko, Azija je neholivud...
Kako komentiraš taj trend da ugledni europski redatelji baš pod svaku cijenu žele raditi u Americi? Zadnji primjer je Michael Haneke koji je snimio ‘Funny Games U.S.’, pa ga čak i Blitz reklamira sa ‘najnoviji film Majkla Henekija’. ‘Kino Lika U.S.’ – kako bi to izgledalo?
‘Kino Lika U.S.’? Pa to bi bio nekakav ‘Gummo’, prema njihovim svjetonazorima. Sam Haneke je izjavio da više ne želi vidjeti Ameriku nakon tog snimanja. ‘Caché’ mu je radio Ron Howard, koji stvarno radi nevjerojatno glupe filmove, studijske filmove koji su glupost, da ne kažem neku grublju riječ. Ali on je dao ‘Caché’. Na Akademiji, kad sam morao napokon diplomirati, onda sam diplomirao na Hanekeu. Proučavao sam zato njegove izjave i on je rekao da je dao nekome drugom da radi ‘Funny Games’, sigurno ne bi bilo daljinskog upravljača. Tko je gledao film, zna o čemu pričam.
Zrinko Ogresta nedavno je izjavio ‘neće nama Europa određivat teme’, čime lijepo opisuje svoj latentni strah od koprodukcija, ali se i pozicionira lustigovski desno. Jesu li koprodukcije zlo i želi li Europa hrvatskim filmašima određivati teme?
To je pitanje dobre ili loše koprodukcije. Dobra koprodukcija neće se uplitati, neće pomicati temu filma ako je ona ukopana u neki prostor. Ima normalnih ljudi koje zanima autentičnost nekog filma, ono što je problem je ako imate ljude koji imaju sliku Balkana tipiziranog prema Kustirici. I onda stvarno, da bi sebi svoj neki sistem i status spasili, oni misle da tamo na Balkanu žive neki prljavi ljudi, neki Cigani koji plešu i skaču, guske lete oko njih, tamo se puca, ratuje i ubija, to je katastrofa. Ono što je nama za ‘Liku’ bilo važno je da bude sve samo ne Kusturica, totalno suprotno. Takva slika Europe, to se mora promijeniti, na autorima je da to promijene. A mislim da se to već lagano mijenja, nakon uspjeha rumunjskog filma, pa i bosanskog filma, da se to lagano miče u neku normalnu percepciju, i kada je riječ o vjerskim razlikama i ratu i svemu ostalom. Tako da to nametanje, to ovisi samo o dobrom ili lošem producentu. S druge strane, kad sam bio na FAMU i na Hochschule u Münchenu, to je grozna stvar u što se sve to pretvorilo. Zadnjih 10 ili 20 godina imate studente koji se uče da bi radili u Hollywoodu. To nije ništa naučilo od one tradicije češke škole ili naročito minhenške škole, jer ljudi su tamo radili čudesa iz kojih bi se trebalo učiti. A oni se uče kako raditi filmove kao neki Roland Emmerich i takvi nekakvi likovi.
Što se dalje sprema? Hoćeš li se prilagoditi Europi? Ili si još uvijek u ‘Kinu Lika’?
Paralelno s distribucijom ‘Like’, jako sam sretan što smo napokon završili nastavak ‘Suše’, kratkog filma koji je bio u Cannesu. Napravili smo film koji se zove ‘Tulum’ i radnja mu je u Vukovaru, Leona Paraminski isto glumi glavnu ulogu. Baš smo svi sretni kako je sve to ispalo i sad pokušavamo nešto napraviti s tim filmom, festivali i slično. U svakom slučaju, bilo je teško nakon ‘Like’ ići odmah u snimanje, bilo je dosta emocija uloženo u taj film. Tako da sad nakon ‘Tuluma’, idući je film opet o Zagrebu, ‘Majka asfalta’, taj naslov spominjem već 10 godina. Mislim da ima dosta stvari koje se mogu raditi sada o Zagrebu, uz opet taj vječni motiv gladi za ljubavlju, naročito u ovim danima kada se konfuzne stvari događaju. Ta intimna varijanta mi je najzanimljivija baš u ovim šokantnim trenucima, ne samo kriminalno nego i ekonomski.
Svojedobno je najavljen spektakularni DVD s filmom ‘Volim te’, no njemu još ni traga ni glasa. Gdje je zaglavilo?
Svakoga 1. prosinca se sjetimo da još nismo napravili DVD, za taj dan borbe protiv AIDS-a. Probat ćemo, pitajte me to opet iduće godine.
Emitirano 30. listopada 2008. u emisiji Kulturni intervju. Pripremio Željko Luketić.
|
|
zabranjeno za decu i velike malograđane - blic |
|
Četvrtak, 27 Studeni 2008 18:59 |
Zabranjeno za decu i velike malograđaneAutor: Mira Šuvar | 27.11.2008 Damir Karakaš, pisac 
Damir Karakaš (41), pisac, novinar, scenarist, karikaturist, harmonikaš, glumac, pjevač, pa i pustolov, izazvao je golemi interes javnosti nakon objavljivanja nekoliko veoma zanimljivih knjiga, a naročito nakon što je, prema njegovoj knjizi priča „Kino Lika“, režiser Dalibor Matanić snimio film. Beogradska izdavačka kuća LOM upravo je objavila njegov roman „Kako sam ušao u Evropu“. Svestrani, pomalo „otkačeni“ umetnik, koji je sedam godina živio u Parizu svirajući na ulicama harmoniku, veliku je pažnju javnosti privukao i svojim zanimljivim, bez dlake na jeziku istupima u medijima. Intervju „Blicu“ dao je uoči beogradske premijere filma „Kino Lika“ (29. novembra, u okviru Festivala autorskog filma).
Vašu knjigu „Kino Lika“ kritičari su okarakterizirali kao „možda najfascinantniju knjigu generacije“ i kao „biser hrvatskog naturalizma“. No, neki su od njih prognozirali da vaše priče nikada nećemo videti na filmu, jer da su „previše životne i stvarne“. Jeste li očekivali da će taj film puniti kino-dvorane i dobivati značajne nagrade?
- Čim je knjiga objavljena i urednik Robert Perišić na njezinim koricama napisao da je „zabranjena za djecu i malograđane“, javilo se podosta redatelja s područja bivše Jugoslavije sa željom da po njoj snime film. Obećao sam to Daliboru Mataniću, jednom od najboljih mladih hrvatskih redatelja, koji je porijeklom iz Like. Osim toga, vidio sam da čovjek u svojim filmovima ima muda pa mi se činilo da bi to mogla biti dobra kombinacija. Tako je na kraju i ispalo. Jako sam zadovoljan filmom. Radi se o priči koja ne funkcionira samo na razini Like već mnogo šire. Ovog je mjeseca na filmskom festivalu u Nizozemskoj (Holandiji) film dobio Grand prix, a neki tamošnji ljudi koji su ga gledali rekli su: Pa to su naši (nizozemski) seljaci!
Kako je film prošao u vašoj rodnoj Lici?
- Sve je u Lici bilo suludo - od početka snimanja filma do prvih projekcija. Primjerice, prilikom snimanja filma, kada su ljudi trebali odglumiti scene masovnih tučnjava, doista su se i tukli, tako da je bilo i krvavih glava i spasavaj se ko može. Film je najprije prikazan u Gospiću. Dvorana je bila puna, u njoj je sjedila i lokalna politička elita, a kada je film završio, čitava je dvorana bila u nekom čudnom stanju, kao kad kokoš zavrtiš pa je pustiš. Valjda su očekivali turistički film o ljepotama Like. Film je u Gospiću igrao još četiri dana, dvorana je svaki put bila puna jer su dolazili da vide to čudo od filma. Rekli su mi da je takvu gledanost u Gospiću svojedobno imala samo „Žikina dinastija“. Na projekciji u Otočcu film je nekim čudom počeo ići naopako, noge su bile gore, u zraku, a glave dolje. U zraku su bili i automobili, svinje, sve. No, nitko se u dvorani nije bunio, mislili su valjda da mora biti tako. Projekcija je ipak prekinuta, a na sutrašnjoj, koja se odvijala kako treba, opet se dogodilo nešto neočekivano: uz ženski dio publike i neki su Ličani počeli plakati, a to se muškarcima u Lici baš i ne događa često.
Izgleda da su vas više zabavile nego zabrinule kritike nekih ljudi iz Crkve i zahtjevi da se zabrani prikazivanje filma.
- Nikada nijedan film u Hrvatskoj nije podigao toliku prašinu. Primjerice, svećenik u Gospiću tražio je da se održe demonstracije protiv filma, huškao ljude na nas. Film su napadali i oni koji ga nisu gledali, što dodatno govori o idiotizmu koji vlada na ovim našim prostorima. Osim toga, u nekim su se desničarskim novinama pojavljivali napisi da je to antilički i antihrvatski film, tako da sve to baš i nije bilo posve bezopasno s obzirom na to kakvih sve budala danas ima. Međutim, film je i zbog tih nebuloznih napada tjednima punio kina u Hrvatskoj pa se ispostavilo da su nam ti ljudi, koji kao da su došli iz srednjeg vijeka, najveća reklama, i to besplatna.
Na skoru beogradsku premijeru filma sigurno će doći i brojni „beogradski“ Ličani. Hoće li im se film svidjeti, ili će zaključiti da „promičete najgore stereotipe o Lici“?
- Mogu im poručiti ono što sam rekao i Ličanima u Lici: ovo je film koji stvari ne ušminkava nego ide duboko i emotivno. A ako netko misli da je Lika Švicarska, neka ode u nju i neka vidi kakva je. Lika je danas zaostalija nego ikada, osiromašena, ljudi se sve više odaju alkoholu. Popriličan je apsurd da je i nova autocesta kroz Liku još više udaljila ta mjesta i te ljude, pojačala samoću, otuđenost. Napadaju me da u mojim knjigama i u filmu ljudi previše psuju, a dok to govore svaku rečenicu završavaju psovkom. Za neke situacije i događaje u filmu kažu da su nemogući, a nije im, primjerice, bilo nemoguće kada im je ispred nosa poznati građanin Gospića pokušao silovati crnoputu košarkašicu (koja je igrala za tamošnji klub) i ugurao joj prst u anus, a kada ga je šokirana Amerikanka tužila, nadležni sudac iz Gospića to guranje prsta u anus proglasio „rukovanjem“!
Bez Srba nema Like
Nedavno ste izjavili da volite Liku u kojoj žive i Hrvati i Srbi, da bez Srba nema „vaše Like“. Više ste puta izrazili zgražanje nad ustaškom idejom i zločinima. Iščuđavate se i osuđujete ponašanje ljudi na Thompsonovim koncertima. To se baš i ne „uklapa“ u vašu porodičnu i zavičajnu priču?
- Moj su kraj (Brinje) partizani u Drugom svjetskom ratu zbog ustaša zvali crna dolina. Djed mi je bio ustaša, svi su u selu bili ustaše, samo je jedan bio partizan i otac mu se na sjeniku objesio kada je on otišao u šumu. Međutim, ja nikada neću podržati ideologiju koja se zasniva na zločinu, pa makar da mi je stotinu djedova bilo u ustašama. |
|
|
Last Updated ( Četvrtak, 27 Studeni 2008 19:02 )
|
|
seks u svinjcu i dalibor matanić vs. don kaćunko 3:0 - index.hr |
|
Četvrtak, 13 Studeni 2008 14:13 |
Seks u svinjcu i Dalibor Matanić vs. don Kaćunko 3 : 0  NAJKONTROVERZNIJI film godine, "Kino Lika" Dalibora Matanića, ne prestaje puniti medijske stupce. Dosad ste mogli čitati loše kritike, pritužbe i negodovanja pojedinaca koji su jasno isticali kao je film "dno dna" te kako Matanić nije napravio ništa kvalitetno, a da se o umjetničkom izričaju uopće ne isplati raspravljati jer ga i nema, da mu je jedini cilj bilo ponižavanje i ocrnjenje Like, te da ga treba zabraniti. Ti dušebrižnici, među kojima se našlo i Društvo za zaštitu i promicanje ljudskih prava koje je zatražilo zabranu prikazivanja, ušutkala je udruga "Hrvatski audiovizualni centar" koja je osnovala sama Vlada odgovorivši na zahtjev tvrdeći kako u filmu nema ništa spornog te kako je zakon na Matanićevoj strani koji mu "jamči slobodu znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva". Osim na Pulskom, film je nagrađivan i na inozemnim festivalima Međutim, potvrde da je film itekako prihvaćen od strane publike stižu svaki dan. U našim ga je kinima pogledalo već više od dvadeset tisuća ljudi, što je najbolja potvrda kvalitete samog filma. No osim publike, film je prihvatila i struka. Naime, "Kino Lika" bogatiji je za još jednu nagradu u nizu. Nakon Nagrade mladog žirija na jubilarnom Montpellier film festivalu, film je nagrađen i na nizozemskom filmskom festivalu Matad'or i Nagradu studenata, pa mu je ovo već treća nagrada u posljednjih desetak dana. Osim što je pobrao nagrade na domaćim festivalima (u Puli su mu pripale dvije nagrade), ni inozemna publika nije ostala imuna na "Ličane". Festival u Nizozemskoj posjetilo je više od trideset tisuća znatiželjnika, a o Matanićevom filmu imaju samo riječi hvale, navode kako je to hrabra i izazovna, emotivna priča smještena u groteskni svijet neobičnog sela u Lici i klizi između komičnog i tragičnog, vodeći gledatelje ravno u središte, gdje leže najsnažniji osjećaji.  Film je snimljen po zbirci pripovjedaka Damira Karakaša
U filmu koji je snimljen prema istoimenoj zbirci pripovijedaka Damira Karakaša i koji je sniman na lokacijama u Lici, u glavnim se ulogama pojavljuju već "uhodana" zvijezda Matanićevih filmova Krešimir Mikić, naš najpoznatiji filmski "negativac" Ivo Gregurević i filmska debitantica osječkog glumišta Areta Ćurković. "Kino Lika" nastavlja svoju filmsku turneju po europskim festivalima, pa će tako posjetiti Funchal film festival u Portugalu, ljubljanski LIFFE, te Festival autorskog filma u Beogradu. Scena, zbog kojeg se i podigla tolika prašina, ona u kojoj se glumica Areta Ćurković valja u svinjcu i navodi svinju Bubi da je seksualno zadovolji, ostala je svima kao trnu u oku. Glumica je za Index otkrila kako do sada nije dobila niti jednu lošu kritiku od ljudi koji su pogledali film. "To što se našlo nekoliko pojedinaca koji su si dali za pravo nazivati film degutantnim i optuživati Dalibora da se iživljava na ženama, a bez da su ga pogledali, mogu jedino savjetovati da ga prvo pogledaju, a potom osude", poručila je Areta. Don Kaćunko najbolja je reklama  "Ovo je umjetnost, prije svega. I prije samog snimanja znali smo da će izazvati oprečna mišljenja. Pomalo sam umorna od konstantnog opravdavanja. Ako netko smatra da je to silovanje emocija ili da ima bol u želudcu za vrijeme gledanja film, slobodno je mogao napustiti kino. Nakon samo nekoliko dana nakon što je film pušten, kritike su me pogađale na osobnoj razini, ali sam na vrijeme shvatila da su to gluposti. U ulogu sam dala cijelu sebe i s ponosom ću je jednog dana svom sinu pokazati. Za sad je još premalen da bi shvatio", ispričala je za Index Areta. Nagrade i priznanja publike kojih ne manjka zasigurno će biti još, a Matanić koji je odlično skinuo atmosferu jednog poluizoloranog sela u Lici može zadovoljno trljati ruke i don Kaćunku i svima sličnima njemu koji su osjetili potrebu "pametovati" nešto o filmu zahvaliti na reklami.
S.C. |
|
Last Updated ( Četvrtak, 13 Studeni 2008 14:14 )
|
|
www.noordelijkfilmfestival.nl |
|
Nedjelja, 09 Studeni 2008 20:49 |
DE PRIJSWINNAARS VAN HET NOORDELIJK FILM FESTIVALMatad'or en Stenden Media Student Award voor Kino LikaKino Lika van regisseur Dalibor Matanic (Kroatië) wint de Matad’or (Interregio Competitie) en de Stenden Media Student Award. Regisseur Dalibor Matanic is de winnaar van de Matad’or (sculptuur en 10.000 euro).
De jury van de Interregio Competitie, bestaande uit Rheem Al Ghazzi, Siddarth Sinha en Raymond van den Boogaard, heeft de film Kino Lika tot winnaar uitgeroepen omdat de film zich op verschillende niveau’s afspeelt. Kino Lika begint met een realistisch portret van een dorp en haar inwoners, maar geleidelijk aan worden we in de wereld van het absurde en metaforische getrokken. Sommige films slagen er in de sociale realiteit op inventieve en esthetisch interessante manier te portretteren en andere munten uit in hun poëzie en symboliek. Maar Kino Lika slaagt erin beide elementen in zich te verenigen en leidt ons van het een in het andere en legt het metaforische van het alledaagse leven bloot. Dit is volgens de jury een van de uitdagingen van het maken van film. Kino Lika is hier op een briljante manier in geslaagd en verdient daarom de prijs. Tineke Schokker-Stampel, Gedeputeerde van de Provincie Friesland overhandigde de Matad’or aan Dalibor Matanic.
Kino Lika van Dalibor Matanic won ook de Stenden Media Student Award. Een citaat uit het juryrapport: “schokkerende scènes, een achtbaan van emoties, een verscheidenheid aan verhaallijnen en vooral een hele goede film”. |
|
Last Updated ( Ponedjeljak, 10 Studeni 2008 08:43 )
|
|
nova nagrada za kino liku - net.hr |
|
Nedjelja, 09 Studeni 2008 20:39 |
| Nova nagrada za Kino Liku | | |  | | Izvor: Kinorama | | | | Igrani film Kino Lika redatelja Dalibora Matanića dobio je veliku nagradu Matad'or na Filmskom festivalu u Nizozemskoj, na kojemu je od 5. do 9. studenoga prikazano 170 filmova. | | |
Osim nagrade i novčanog iznosa od 10.000 eura, filmKino Lika dobio je na Noordelijk FF-u i nagradu studenata, priopćeno je iz Filmske produkcijske kućeKinorama.
Film je, kako navode, hrabra i izazovna, emotivna priču smještena u groteskni svijet neobičnog sela u Lici i klizi između komičnog i tragičnog, vodeći gledatelje ravno u središte, gdje leže najsnažniji osjećaji.
Radnja filma odvija se u izoliranom planinskom selu koje je jedini dom mladoga nogometaša, škrtog seljaka i debele djevojke.
Za referendum o ulasku u EU, koji se u selu provodi, junaci ne mare ni najmanje.
Njih muče osobni problemi: mlada nogometna zvijezda koja je iz nehata ubila svoju majku ne želi se priključiti bogatom stranom klubu i riskira zbog tog ljubav svog oca, osamljena debela djevojka očajnički želi prijatelja i ljubavnika te će na koncu i jedno i drugo potražiti u svinjcu, a škrti seljak otkrit će da je osamljenost put k istinskoj bijedi.
Film, čiji je festivalski put u 2008. tek počeo, dosad je bio na nekoliko festivala: na Fesivalu Manaki Brothers u Makedoniji, na Danima hrvatskog filma u Orašju i na Sarajevo film festivalu te na Filmskom festivalu u Puli, gdje je nagrađen s 2 zlatne arene i debitantskom nagradom za glumicu.
Producent filma je Kinorama, a koproducenti Hrvatska radio-televizija i produkcija Porta iz BiH. Kino Likaovih se dana može pogledati u hrvatskim kinima.
|
|
|
matanićev kino lika dobio grand prix u nizozemskoj - jutarnji list |
|
Nedjelja, 09 Studeni 2008 20:38 |
Matanićev 'Kino Lika' dobio grand prix u Nizozemskoj
 | |
ZAGREB - Igrani film "Kino Lika" redateljaDalibora Matanića dobio je večeras grand prix Matad'or na Filmskom festivalu u Nizozemskoj (Noordelijk FF) na kojemu je od 5. do 9. studenoga prikazano 170 filmova.
Osim nagrade i novčanog iznosa od 10.000 eura, film "Kino Lika" dobio je i nagradu studenata, priopćeno je večeras iz Filmske produkcijske kuće "Kinorama". Film je, kako navode, hrabra i izazovna, emotivna priču smještena u groteskni svijet neobičnog sela u Lici i klizi između komičnog i tragičnog, vodeći gledatelje ravno u središte, gdje leže najsnažniji osjećaji.
Radnja filma odvija se u izoliranom planinskom selu koje je jedini dom mladoga nogometaša, škrtog seljaka i debele djevojke. Za referendum o ulasku u EU, koji se u selu provodi, junaci ne mare ni najmanje. Njih muče osobni problemi: mlada nogometna zvijezda koja je iz nehata ubila svoju majku ne želi se priključiti bogatom stranom klubu i riskira zbog tog ljubav svog oca, osamljena debela djevojka očajnički želi prijatelja i ljubavnika te će na koncu i jedno i drugo potražiti u svinjcu, a škrti seljak otkrit će da je osamljenost put k istinskoj bijedi.
Film, čiji je festivalski put u 2008. tek počeo, dosad je bio na nekoliko festivala: na Fesivalu "Manaki Brothers" u Makedoniji, na Danima hrvatskog filma u Orašju i na Sarajevo film festivalu te na Filmskom festivalu u Puli, gdje je nagrađen s 2 zlatne arene i debitantskom nagradom za glumicu.
Producent filma je "Kinorama", a koproducenti Hrvatska radio-televizija i produkcija "Porta" iz BiH. "Kino Lika" ovih se dana može pogledati u hrvatskim kinima u distribuciji "Continental filma". (Hina) |
|
